vodene biljke

I pored pandemije koja traje više od godinu dana, neke zemlje se mogu pohvaliti da ih ni ova situacija nije poljulala u tome da budu srećni.

Ako ste se pitali kako je svet oko vas napredovao u svom ovom ludilu, evo liste pet najboljih zemalja koje su i dalje prilično srećne, uprkos svemu.

1. Finska

Finska je ponovo vodeća najsrećnija zemlja na svetu. Zapravo je ovo četvrta godina zaredom za nordijsku zemlju. Sa nekim od najboljih obrazovnih sistema na svetu, zemlja je već duže vreme srećnija od ostalih. Od danas, država planira ponovo otvoriti svoje restorane i ubrzati proces vakcinacije, jer vidi pad broja pozitivnih slučajeva.

2. Danska

Još jedna nordijska zemlja na spisku, Danska je poznata po tome što je na vrhu što se tiče životnog veka, a tiče se i socijalne podrške. Danska takođe ima jedan od biciklistički najprijatnijih gradova na svetu. I drugi faktori takođe dolaze u obzir da bi doprineli njenoj sreći. Možda će vas putovanje u ovu srećnu zemlju razveseliti.

3. Švajcarska

Švajcarska je raj za putnike. Zemlja je izuzetno dobro prošla na ovogodišnjem plasmanu, jer je napredovala za tri mesta. Kod njih, narod glasa na većini odluka, čak i ako odlučuje o broju dana odmora za radnike. Švajcarski odmor je, naravno, jedan od najpoželjnijih odmora za bilo kog putnika, a sada znate da odabirom posete ovom raju možete biti mnogo srećniji.

4. Island

Zemlja koja odiše blagostanjem, Island je sigurno jedna od najlepših zemalja koje je trebalo posetiti, a da ne spominjemo, jedna od najsrećnijih. Poznato je da nacija svake godine privlači brojne posetioce i uspešno je uspela da ostane jedna od naprednijih nacija na svetu. Povrh svega, Islanđani osećaju da se uvek mogu osloniti na Islanđanina kada stvari postanu grube; zar to nije neverovatno?

5. Norveška

Prema izveštaju UNICEF-a iz 2013. holandska deca su najsrećnija na svetu. Zar to ne govori nešto o zemlji? Nacija ostaje visoko na lestvici sreće od 2005. godine, što je velika stvar. Dovoljno je teško održavati takvu rang listu iz godine u godinu, ali ova vrsta doslednosti je samo izuzetna. Pa, zašto ne povedete svoju decu na odmor u ovu prelepu zemlju.

izvor:novosti magazin

Online adresa koja je osvojila sve zaljubljenike u putovanja!

Kada ste posljednji put osjetili uzbuđenje dok pakirate kofere i spremate se za još jednu avanturu u nepoznato? Da, prošlo je poprilično puno vremena od kada smo osjetili adrenalin povodom putovanja, a prema svemu sudeći, situacija se i neće toliko brzo unormaliti kao što smo to ranije mislili, stoga ne iznenađuje sve veća popularnost nove online adrese koja je na prvu osvojila sve zaljubljenike u putovanja!

Često za putovanja kažemo da nas obogaćuju, mijenjaju i šire naše vidike te se nikada ne vratimo više isti nakon što posjetimo neko mjesto, no zbog pandemije morali smo se, barem na neko vrijeme, odreći ovog gušta i pronaći prihvatljivije alternative unutar granica Lijepe naše. Tako su se popularizirali jednokratni i vikend izleti na domaćem terenu, pa gotovo niti nema kutka kojeg do sada nismo istražili te se ponovno podsjetili s kakvim prirodnim ljepotama raspolažemo. S druge strane, za one koji ipak više vole zaviriti van granica i istraživati daleke i nepoznate kulture, jedna stranica postat će nova omiljena adresa. Ovih dana na društvenim mrežama nemoguće je bilo ne primijetiti online stranicu Drive & Listen, a na kojoj možete uživati u vožnji autom, slušajući glazbu na radiju i to bilo gdje na svijetu!

Tako možete posjetiti mjesta koja se već dugo nalaze na vašoj travel listi i barem malo dobiti uvid u stvarni život lokalaca i u cjelokupnu atmosferu same lokacije. Autentična glazba iz radija i pogled koji se pruža iz auta stvorit će dojam kao da ste se netom iskrcali iz aviona i sada putujete prema hotelu, zbog čega ćete se instantno osjećati mrvicu bolje, pogotovo ako već danima niste izašli iz svog doma!

izvor:fashion.hr

Ovim tužnim slikama želim da prikažem kontraste između dva različita sveta u kojima živimo. Slika ponekad može biti efikasnija od hiljadu reči.

Umetnik iz Turske Ugur Galenkus na svojim fotografijama predstavlja paralelne svetove. Kombinujući prizore sa Zapada i sa područja pogođenih ratovima, glađu i siromaštvom, on demonstrira da se, iako živimo na istoj planeti, naši životi razlikuju kao u paralelnim dimenzijama.

– Živim u Turskoj, koja je odmah pored najopasnijeg regiona u modernom svetu. Pokušavam da prikažem tužnu stvarnost sa kojom se svet suočava, društvene nepravde i život u ratnoj zoni, stavljajući dve fotografije, rata i mira, jednu pored druge, u jedan okvir.

– Ovim tužnim slikama želim da prikažem kontraste između dva različita sveta u kojima živimo. Slika ponekad može biti efikasnija od hiljadu reči. Mnogo komplikovanih reči može opisati rešenje krize, ali ne morate da znate jezik da biste pročitali i razumeli umetničko delo. Umetnost je gospodar svih jezika. Dugo se koristi za podizanje svesti i kao poziv na akciju. Voleo bih da ceo svet živi vodeći se rečenicom Mustafe Kemala Ataturka “Mir kod kuće, mir u svetu”, koja je implementirana u tursku spoljnu politiku – kaže Ugur.

Ugur nema formalno dizajnersko ni umetničko obrazovanje. Završio je srednju poslovnu školu i vodio je najobičniji život kada su svi svetski mediji preneli potresnu sliku i priču o dečaku iz Sirije koji se 2015. utopio pokušavajući da se domogne slobode. Tada nije znao ništa o fotografiji, ali je počeo da uči onlajn. Danju je radio regularan posao, a noći je provodio izučavajući dizajnerske programe i digitalnu umetnost. I danas, kad je postao uspešan i mediji širom sveta pišu o njegovim radovima, vodi jednostavan život i ima dnevni posao koji nema veze sa umetnošću.

Pogledajte galeriju njegovih fotografija:

Izvor: Detinjarije.com

izvor:lolamagazin

Iako većina čovječanstva živi u blaženom neznanju o sebi i potrebama svoga duha, nekolicina hrabrih spremna je preuzeti odgovornost za svoj život i učiniti ono što je potrebno. Zapravo, to nas naš duh poziva da mu se vratimo i saslušamo ga. Jer, na ovu zemlju, u ovo tijelo, došli smo sa sviješću i zadatkom u određene uvjete i okolnosti da bismo naučili i stekli određena iskustva.

Mogli bismo reći da pod duhovnom krizom podrazumijevamo onu situacija kada smo se na neki način prisiljeni okrenuti potrebama svoga duha; kada se lakše ili teže razbolimo; kada se raspadne cijeli naš svijet koji poznajemo; to su situacije u kojima se javlja razvod, nesreće, financijski gubitak, smrt voljene osobe i sl.

U takvim situacijama samo se rijetki zapitaju što to čine krivo i kako to mogu ispraviti, dok većina okrivljuje druge ljude ili samoga Boga za ono što im se dogodilo. No, samo oni prvi imaju priliku izvući pouku, promijeniti ono što se mora, naučiti oprostiti i, ono što je najvažnije, nesebično prihvaćati i voljeti. Međutim, kao što to obično biva, prije velikih potresa uvijek nam dolaze prvo oni mali kao upozorenja, a njih često ne shvaćamo ozbiljno ili još gore, u cijelosti ih ignoriramo. Kada ne čujemo šapat, čut ćemo krik.

Iako većina čovječanstva živi u blaženom neznanju o sebi i potrebama svoga duha, nekolicina hrabrih spremna je preuzeti odgovornost za svoj život i učiniti ono što je potrebno. Zapravo, to nas naš duh poziva da mu se vratimo i saslušamo ga. Jer, na ovu zemlju, u ovo tijelo, došli smo sa sviješću i zadatkom u određene uvjete i okolnosti da bismo naučili i stekli određena iskustva.

Svakodnevno se u praksi susrećemo s problemima zdravlja koji u svojoj pozadini kriju dublje potrebe i probleme za razrješavanje. Najčešće nam tijelo šalje signale da s našim životom nešto nije u redu i da treba stati i vidjeti što se zapravo događa. No, to rijetko tko uradi. Ako nekoga boli glava, naprosto uzme aspirin i pritom ne razmišlja i ne pita se što je dovelo do glavobolje.

I sami smo morali proći kroz mnoga bolna iskustva kako bi saslušali i čuli potrebe duha, jer je to u nama zahtijevalo potpunu promjenu. Ta se promjena često toliko razlikuje od života koji smo do tada vodili da ne čudi što je tako teško prihvaćamo. Ona sa sobom donosi puno preispitivanja, ogromnu količinu osobnog poštenja i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.

Opiranje tom novom i drukčijem načinu života, odnosno poslu, znači još jednu prekretnicu koju um ne prihvaća. Tijelo taj razdor često ne podnosi pa se može i razboljeti. Vjerojatno ćete se i sami prepoznati u sličnim okolnostima. Većina se ljudi danas ne bavi stvarima i poslom kojega vole. A treba samo pokušati. Ne možete ne uspjeti. Koliko bi nam to donijelo radosti teško je i opisati. No, svi igramo na kartu sigurnosti, a jedino je promjena sigurna.

Praktični savjeti

Većina nas “gura” rijeku umjesto da teče s njome. Pitanje je što možemo učiniti i kako. Evo nekoliko savjeta.

1. Ako ste na bilo koji način bili upozoreni (bolest, nesreće, gubitak), tada stanite. Ma što radili do tada, stanite. Ma koliko svijet tražio akciju, stanite. Brojite do milijarde ako treba, samo stanite.

2. Meditirajte, kontemplirajte, uđite u unutarnju “prazninu” i čujte što vam Bog govori. Ako samo molite, a ne mirujete, tada ne možete čuti.

3. Onoga trenutka kada ste saznali što vam je činiti, molite (Boga, anđele, vodiče, ili onome kome se molite za pomoć kada vam je potrebna) i pomoć će doći na razne načine. Budite samo pažljivi da biste to mogli zamijetiti.

4. Tražite podršku u skupini za samorazvoj, među prijateljima, obitelji, terapeutima… Važno je imati podršku.

5. Raščistite svoj odnos s Bogom i Ljubavlju (poimanjem Boga i ljubavi, oca i majke).

6. Odredite sebe! Počnite sebe gledati kao na savršenu Božju kreaciju, a ne manipulirati sobom i drugima na način “dam-daj”.

7. Učinite ono što treba unatoč strahu, nedoumicama, boli i svemu ostalome.

8. Imajte povjerenja da je sve u redu i da se sve odvija onako kako treba. Okrenite se k sebi zato da bi bili sretniji, ispunjeniji, bogatiji i da bi živjeli u blagostanju. Budite sebični da bi mogli biti nesebični. Ne možete se odreći ničega što nemate ili niste imali. Živite! “Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, rekao je Krist prije 2.000 godina.

Lili Katić / alternativa.hr

izvor:atma.hr

Još od djetinjstva počela sam jasno da primjećujem razlike u ophođenju prema dječacima i djevojčicama.

Dječacima se davalo za pravo da se više ljute, prave veće nestašluke i dobijaju manje kućnih zadataka nego djevojčice.

U školi su nam govorili da je prirodno da su dječaci nemirniji, a da smo mi baš tako fine jer smo primjerne.

Kada sam došla u tinejdžerske godine, razlike su postale jasne. Te godine su donijele buru i naše tijelo je počelo biti predmet razgovora i dobacivanja. Odjednom neke stvari više nisu bile primjerene za nošenje i naglašavano nam je da dobro pazimo šta radimo i ko nas gdje može vidjeti.

U tim godinama, već su nas naučili da nije primjereno da nas komšije vide sa različitim momcima, čak ni drugovima jer “šta se može pomisliti o nama!?”.

O sexu se, naravno, nije pričalo. To je tabu tema i to se uči negdje od nekoga.

Možda o sexu nismo učene, ali nam je rečeno da maksimalno izbjegavamo osamljivanje sa muškarcima koje ne poznajemo jako, jako dobro jer se ne zna ko je manijak i ko nas može silovati.

A i ti koje dobro poznajemo, isto nas mogu silovati.

Pred kraj fakulteta, počeli su da nam govore da razmišljamo o udaji i rađanju.

Kada smo kod rađanja, to nakon dvadeset i pete godine postane opštedruštveno pitanje, a ne pitanje ličnog izbora. A postane i jedno od glavnih pitanja poslodavca pri intervjuima za posao.

Negdje usput nam je rečeno da možemo imati i četiri fakulteta, ali da nam krpa i šerpa ne “ginu”.

Isto su nam rekli da se dobra žena žrtvuje za druge.

Na ovim prostorima vjekovima se radi na veličanju važnosti žrtvovanja žene – za muža, djecu, roditelje, familiju i sve ostale.

Pitanje pozicija žena na važnim funkcijama je posebna tema.

I djevojka/žena je završila fakultet ili dva i zarađuje, ali nije to to.

Pošto nije to to važne funkcije se daju muškarcima.

Važne pozicije i poslovi na našim prostorima se dogovaraju uglavnom u kafanama. A zna se da je kafana muško mjesto.

Istina, dogovaraju se radna mjesta i u strankama na način da skoro sva važna mjesta daju muškarcima, a onda nešto sitno ostane i za “ljepši i nježniji pol” jer je lijepo da se kvote popune.

Za one žene koje ipak uspiju stići do uspješne pozicije bilo u biznisu, umjetnosti, politici ili u bilo kojoj drugoj oblasti poštenim i teškim radom pokušava se iznaći “tajna uspjeha”, odnosno ko li je doveo tu gdje jeste. I po pravilu to mora biti neki muškarac.

Ovo je samo djelić onoga šta naše društvo u suštini jeste. A šta se dešava i koja je količina seksizma i zlostavljana prisutna među nama je pokazala i stranica Nisam tražila na kojoj je već iznijeto mnogo ispovijesti o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju.

Ne, to nisu neke žene tamo negdje. To su naše sestre, rodjake, komšinice, koleginice, drugarice, profesorice, tete koje srijećemo svaki dan u trgovini… Ukratko – djevojčice/djevojke/žene svih profesija i generacija koje su kroz sve to prošle same samo zato što je društvo kakvo jeste.

Naše društvo može i mora biti drugačije jer više ni jedna djevojčica/djevojka/žena ne zaslužuje da pati i prođe kroz bilo šta slično.

A da li će se promijeniti zavisi od svih. U ovoj priči nema onih koji imaju pravo biti nezainteresovani i indolentni. Jer je ta nezainteresovanost dovela do toga da naša odrastanja liče u dobroj mjeri na Survivor.

Činjenica je da negdje između stega svih vrsta rastu djevojčice/djevojke/žene i bore se za sebe.

I želim glasno reći da sam ponosna na sve nas.

Preuzeto sa: amelafrljuckic.com

izvor:lolamagazin.com

Najmlađi milijarder na svijetu je Kevin David Leman, 18-godišnji tinejdžer iz Njemačke. Bogatstvo je naslijedio od oca koji je bio suvlasnik poznatog lanca drogerija "dm".

List "Forbes" je njegovo bogatstvo procijenio na 3,3 milijarde evra, a ažurirani podaci o bogatstvu milijardera širom svijeta je objavljen u utorak.

"Dm" je vodeći lanac drogerija u Njemačkoj, a osnovan je 1974. godine. Prema podacima dostupnim na njihovoj web stranici, samo u Njemačkoj upošljava više od 41.000 ljudi u 2.000 trgovina širom države.

"Forbes" tvrdi da ni Kevin David, kao ni njegov otac nisu aktivno uključeni u upravljanje ovom velikom kompanijom. Poslovni portal "Business Insider" je pokušao kontaktirati Lehmana za komentar, ali je komentar izostao.

Na drugom mjestu po bogatstvu među najmlađim milijarderima je 24-godišnji Vang Zelong iz Kine koji ima bogatstvo vrijedno 1,5 millijardi dolara. Na trećem i četvrtom mjestu su Norvežanke, sestre 24-godišnja Aleksandra i 25-godišnja Katarina Andresen koje imaju bogatstvo od po 1,4 milijarde dolara. Obje imaju udio u vlasništvu u porodičnoj investicionoj kompaniji "Ferd" koja je vrijedna nekoliko milijardi dolara.

"Forbes" na svoju listu milijardera uvrštava samo one osobe čije bogatstvo premašuje više od milijardu dolara. Prema njihovim podacima, svijet ima više od 2.775 milijardera odnosno ima ih više nego ikada prije.

Uprkos pandemiji virusa korona njihovo bogatstvo je poraslo na 13 hiljada milijardi dolara u odnosu na prošlu godinu, piše "Business Insider".

izvor:nezavisne novine

Mladi Japanci starije ljude ne smatraju dosadama, već izvorom mudrosti. Zauzvrat, stari ne viču na mlade i ne kritiziraju ih, već im prenose tu svoju mudrost.

Japan je zemlja kojoj se mnogi dive iz više razloga, a jedan od najjačih je način odgoja djece.

Karakter ljudi iz Japana ne prestaje oduševljavati cijeli svijet. Svi smo imali prilike čuti koliko su uporni, ustrajni, kako ni pod kojim okolnostima ne gube pribranost i osjećaj za komunikaciju. Također, poznati su po svom poštovanju prema drugima i izuzetno marljivom radu.

Takvi su zato što su takvi bili i kao djeca, a takvi su bili kao djeca jer su tome učeni.

Djeca iz Japana vrlo se razlikuju od djece sa Zapada. Umjerena su i lijepo se ponašaju, slušaju svoje roditelje i nikada ne histeriziraju i nemaju napade bijesa. U čemu je tajna?

Japanci vrlo cijene obiteljske veze

Bliski odnos među članovima obitelji različitih generacija je nešto što, između ostalog, čini Japance tako posebnim. Ta veza između starih i mladih temeljena je na dubokom suosjećanju i međusobnoj brizi, kakva se, nažalost, ne može vidjeti nigdje drugo u svijetu. Stari ljudi se u Japanu smatraju izvorom mudrosti i zaslužuju posebnu pažnju i poštovanje.

S druge strane, stari ljudi imaju puno strpljenja i ljubavi za mlade. Stari Japanci ponašaju se kao mentori, ne kao kritičari i provoditelji kazne. U tome leži ključ harmonije među generacijama.

Japanci cijene i poštuju sve svoje rođake. Istovremeno, imaju vrlo striktne granice. Na primjer, smatra se neprihvatljivim da baka i djed odgajaju unuče, zato što roditelji nemaju dovoljno vremena. Obiteljske veze u Japanu nisu temeljene na “razmjeni usluga”, već na vjerovanju da sve na ovom svijetu ima svoje mjesto.

Razumijevanje roditeljstva

Većina obitelji u Japanu vjeruje da roditeljstvo treba biti temeljeno na osjećajnosti i razumijevanju. Podizanje glasa na dijete u Japanu je jednako svim drugim, oštrim kaznama. Roditelji u Zemlji izlazećeg Sunca vjeruju da izbjegavanjem kažnjavanja zapravo uče djecu kako da se povežu sa svijetom i poštuju tuđe osjećaje.

Ako dijete nije dobro, mama i tata ga kažnjavaju pogledom ili gestom neodobravanja. Na taj način pokazuju da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Fraze poput “povrijedit ćeš je/ga” ili “povrijedit ćeš se” koriste se da ukažu na nepravilno ponašanje i posljedice, a ne tek tako.

Isto pravilo primjenjuje se za predmete. Na primjer, ako dijete polomi igračku, roditelj će reći “pogriješio si”, a ne “slomio si igračku”. Japanci naglašavaju važnost djela, a ne funkcionalnost predmeta. Zato djeca od ranog djetinjstva uče da budu svjesna svega u svakoj situaciji i da vode računa o svemu oko sebe.

Najveća tajna je – slobodno vrijeme

Japanci svoje slobodno vrijeme provode s djecom. Učenje ne smatraju zasebnom aktivnošću, već sve rade zajedno. Njima je najvažnije da izgrade jaku vezu s djecom.

U Japanu je vrlo rijetko da majka upiše dijete u vrtić ako nije napunilo bar tri godine. Japanke svoju djecu vode bukvalno svuda, jer vjeruju da takva fizička bliskost stvara duboke i jake veze. Također vjeruju da blizina majke smiruje dušu djeteta. Majke u Japanu vode računa da dosta razgovaraju s djecom.

Odnos s ocem, bakom i djedom je vrlo sličan. U Japanu obitelji redovno ručaju i večeraju zajedno, razgovaraju i prepričavaju jedni drugima što im se dogodilo tijekom dana.

Te obiteljske priče za stolom često se ponavljaju i tako se djetetu usađuje osjećaj pripadnosti i identiteta, kao i važnost verbalne komunikacije.

To je glavni razlog zašto djeca iz Japana ne prave scene. Odrastaju u okruženju gdje je mogućnost neugodnog iznenađenja svedena na minimum, a ljubavi im nikada ne nedostaje.

Rastu svjesni da postoji red kojeg se treba pridržavati, kao i da svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. To im smiruje um, čini ih ljubaznim i pomaže da shvate da nema potrebe za agresivnim izražavanjem emocija.

stil.kurir

izvor:pozitivanstav.com

Previše si osetljiv i to ti može nauditi.” Ta izjava stvara osećaj da sigurno postoji nešto po čemu su izrazito drugačiji od drugih, da imaju neku “fatalnu” manu zbog koje su osuđeni na patnju ili na to da s njima “nešto nije u redu”. Istu crtu imao je i Abraham Linkoln, pa i Martin Luter King, Ledi Di… Oni ljudi koji su menjali svet da bi mu dali više ljudskosti.

Stvar je u tome da je pitanje senzitivnosti, osetljivosti ili ranjivosti ostalo prilično nejasno polje sve dok istraživački psiholog, univerzitetski profesor, psihoterapeut Elejn Aron nije uradila ozbiljne studije i doktorirala na ranjivosti. Njena knjiga Ranjivost, prevazilaženje emocionalne preosetljivosti, Psihopolis institut (prevod Milica Simić), postala je bestseler i pre nego što je objavljena jer se o istraživanju brzo pročulo, a ona sama dobila je ogroman broj prijava onih koji su želeli da znaju “šta nije u redu s njima”. Elejn kaže “ne bojte se”, jer je istu crtu imao i Abraham Linkoln, pa i Martin Luter, Ledi Di… Oni ljudi koji su menjali svet da bi mu dali više ljudskosti. Sve je krenulo od Elejnine preosetljivosti odmalena, koja se prenela na odraslo doba i teškoće da toliko intenzivan unutrašnji svet nosi sa sobom, piše Nedeljnik.rs

Kako istraživanja nije bilo kad je počela da se bavi ovom temom, tragala je u teorijama psihijatra Karla Gustava Junga, i samog kao osetljive osobe, koji ju je nazivao tendencijom osobe da se okrene ka unutra. Ali većina radova je bila o introvertnosti i o tome da su takve osobe nedruštvene, pa je počela da se pita da li se senzitivnost i introvertnost pogrešno poistovećuju. Ispostavilo se da je u pitanju osetljiv nervni sistem, što je, u suštini, neutralna crta. I, zapazite, nasledna. Da, senzitivnost se nasleđuje, i ako je neko u porodici ima, verovatnoća je da ćete je imati i vi.

Istraživanje Sivena Soumija o malom broju rezus majmuna koji su rođeni sa ovom crtom i koji su prvobitno nazvani napetim zato što su pretrpeli veći uticaj odrastanja u stresnim uslovima, pomogao je da se shvati ta stvar sa nasleđivanjem. Njihov nivo serotonina bio je nizak, kao i kod ljudi, ali ispostavilo se da je postojala jedna genetska varijacija, koja je kao rezultat imala uopšteno niže nivoe serotonina, koji su dodatno bili smanjeni pod uticajem stresa. Kod senzitivnih ljudi postoji ista ta varijacija. Izgleda da je ona tu jer im pomaže da bolje zapaze sve suptilnosti kao što je: koja je to hrana bezbedna, a koja opasna, što im omogućava da prežive na nekom novom mestu.

Istraživanje Sesilije Liht u Danskoj potvrdilo je da i vrlo osetljive osobe poseduju tu istu genetsku varijaciju. Sigurno postoji neki razlog što toliko mnogo ljudi ima taj “nedostatak”, a neke procene kažu da ga ima oko 15 do 20 procenata populacije nekog društva, jer nova istraživanja pokazuju da im to pomaže da bolje donose odluke, i sveukupno bolje mentalno funkcionišu, a uz to i stiču još izrazitije pozitivno mentalno zdravlje, zasnovano na pozitivnim životnim iskustvima. Možda je najbolja osveta za sve izrazito osetljive osobe, umorne od toga da ih smatraju slabićima ili bolesnima, upravo ta Suomijeva studija koja je otkrila da je kod rezus majmuna sa ovom crtom, pod uslovom da su ih odgajale sposobne majke, postojala veća verovatnoća da će se ispoljiti “prerana razvojna zrelost”, otpornost na stres i da će postati vođe svojih socijalnih grupa.

Ranjivost može da se objasni, kako kaže Elejn Aron, kroz karakteristike koje se svode na jednu reč “does”: D (depth) označava dubinu procesuiranja, i osetljiviji ljudi mnogo više posmatraju i procesuiraju, svesno ili ne, i taj proces kod njih traje; O (overstimulated) označava da oni mnogo lakše postaju previše stimulisani jer obraćaju više pažnje na sve — i duže procesuiraju — i sasvim sigurno se brže umaraju; E (emphasis) označava stavljanje naglaska na emocionalne reakcije i na snažan osećaj empatije, što, između ostalog, pomaže da primećuju i uče; S (sensitive) označava senzitivnost, osetljivost ili ranjivost na sve suptilnosti oko nas.

Šta je ono što čini drugačijima senzitivne osobe?

Često su izrazito ranjive osobe naučene da budu inhibirane, stidljive, plašljive ili introvertne, ali zapravo 30 odsto veoma osetljivih osoba je ekstrovertno, a mnoge introvertne osobe nisu izrazito osetljive. Neke izrazito osetljive osobe su prihvatile ove odrednice jer nisu imale nikakvo drugo objašnjenje za svoje oklevanje. U stvari, pošto osećaju da su drugačiji od drugih i čini im se da imaju neki nedostatak, neki smatraju da je odrednica “stidljiv ili neko ko se plaši šta o njemu drugi misle” samoispunjujuća. Ima i onih koji su znali da su drugačiji, ali su to skrivali i prilagodili se ponašajući se poput većine ljudi koji nisu senzitivni.

Suština je da osetljive osobe dublje procesuiraju informacije, više i duže, povezujući i poredeći ono što zapažaju sa svojim prošlim iskustvima. Zato vrlo osetljive osobe imaju izuzetno dobru intuiciju. Naučnica Jađa Jagijelovič je u svom istraživanju pokazala da takve osobe više koriste delove mozga povezane sa “dubljim” procesuiranjem informacija, i to pogotovo u obavljanju zadataka koji uključuju zapažanje suptilnosti. Često su optuživani da su “preemotivni”, zbog uobičajenog pogrešnog shvatanja da nas emocije navode da razmišljamo nelogično, ali psiholog Roj Baumajster pokazuje da se emocije nalaze u samom središtu mudrosti. One nam služe da zapamtimo ono što se desilo i da iz toga učimo. Neke druge studije su pokazale da ljudi ako nemaju neki emocionalni razlog da nešto nauče, to ne nauče dobro ili uopšte ne nauče.

Razumevanje toga zašto smo evoluirali na ovaj način mnogo više govori o nama samima. Moglo bi da se pomisli da je biti senzitivan preimućstvo, ali ipak nije tako. Senzitivnost koristi nekoj osobi isključivo kada se nalazi u manjini. Kada bi je svi imali, to je kao kada bi svi znali za neku prečicu i išli njom, tako da ukoliko ima toliko njih koji koriste tu informaciju, ona prestaje da ikome služi. Ukratko, “senzitivnost ili reaktivnost”, znači više pažnje na pojedinosti nego što to drugi ljudi čine, a onda korišćenje tog znanja da bi se obezbedilo bolje predviđanje budućnosti. Nekada se, međutim, povećana pažnja i napor ne isplate. Biti senzitivan ima svoju cenu. Može da bude samo traćenje energije, kada ono što se dešava nema nikakve veze sa vašim iskustvima iz prošlosti. Nekada zbog veoma lošeg iskustva osetljiva osoba može da previše generalizuje ili da izbegava određene situacije, ili da se oseća anksiozno samo zato što je nešto podseća na prošlu situaciju. Najveća cena jeste da njihov nervni sistem bude previše opterećen, stimulisan i uzbuđen. Svi na kraju postanemo opterećeni, samo osetljivi ljudi do te tačke stižu nešto brže od ostalih. Srećom, kada se malo umire i odmore, lepo se oporave.

Ranjivi ljudi često ostavljaju pogrešan utisak na poslu. Takve osobe su, kako su pokazala istraživanja Elejn Aron i ostalih navedenih naučnika, veoma savesne, lojalne, vode računa o kvalitetu rada, dobre su u detaljima, intuitivne su, vizionari, često prilično nadarene; razmišljaju o potrebama klijenata i imaju dobar uticaj na atmosferu na radnom mestu. Oni su idealni službenici. Ipak, kod njih postoji veća reakcija na stimulaciju, što znači da oni rade bolje kad imaju mir i tišinu, kada ih niko ne procenjuje ili posmatra. Manja druželjubivost nije posledica karaktera, već potrebe da procesuiraju svoje iskustvo i to može da ih učini manje primetnim, ali ne i manje bitnim. Oni ne vole agresivnu samopromociju i nadaju se da će biti zapaženi zbog svog vrednog rada. Njima će prvima zasmetati neka nezdrava situacija na radnom mestu, a onda će je osetiti i drugi, i zato je njihova osetljivost ono što može da pomogne ostalima da izbegnu probleme. Iako je mudro prihvatiti ono što ne možemo da promenimo u sebi, autorka kaže da nikada nismo previše stari da bismo obeshrabrenost zamenili samopouzdanjem i nadom.

Izvor: buka

izvor:pozitivanstav.com

Mnogi svjetski umjetnički muzeji i galerije zatvoreni su širom svijeta zbog pandemije COVID-19, što znači da je jedini način da se pogleda rad toliko svjetski poznatih umjetnika, obraćanje Google-u.

im iz Ken Bromley Art Supplies odlučio je otkriti koji je umjetnik najguglaniji u svim zemljama svijeta tokom pandemije kako bi otkrili najpopularnijeg svjetskog umjetnika.

Ovih 7 zapanjujućih mapa stvoreno je za vizualizaciju podataka. Na vrhu liste je Leonardo da Vinci, a slijedi ga meksička umjetnica Frida Kahlo na drugom mjestu, dok treći holandski umjetnik Vincent van Gogh.

Leonardo da Vinci, najpoznatiji po svojim slikama Posljednja večera i Mona Lisa, koje se mogu naći u Santa Maria delle Grazie u Milanu i Louvreu u Parizu, pobijedio je u 82 zemlje svijeta.

Čuvena meksička feministička slikarka Frida Kahlo došla je na drugo mjesto u 29 zemalja, dok je Artemisia Gentileschi na četvrtom mjestu, što čini ove dvije umjetnice jedinim ženama koje su ušle na listu pobjednika.

Holandski umjetnik i izmučena duša Vincent van Gogh treć je sa pobjedama u 24 zemlje. Van Goghova poznata slika Zvjezdana noć smještena je u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.

Međutim, Velikoj Britaniji, ulični umjetnik Banksy pojavio se na prvom mjestu … prekidajući trend sveukupne preferencije Evrope prema Da Vinciju. Banksy je takođe stigao na šesto mjesto globalno, pokazujući da rad umjetnika inspiriše ljude širom svijeta.

Popularno ostvarenje "Avatar" Jamesa Kamerona prestigao je "Avengers: Endgame" i ponovo je na prvom mjestu na listi filmova koji su ostvarili najveću zaradu u kinima širom svijeta.

Film "Avatar" držao je rekord kao film s najvećom ostvarenom zaradom od premijere 2009. godine sve do aprila 2019. godine, kada ga je prestigao film "Avengers: Endgame".

Film o superherojima "za dlaku" je prestigao Cameronov film zaradivši 2,79 milijardi dolara, dok je "Avatar" do tada držao rekord sa 2,78 milijardi dolara.

Ali krajem prošle sedmice dogodio se preokret. Naime, "Avatar" je prikazan u kinima u Kini, gdje je ostvario zaradu od nešto više od 3 miliona dolara, što ga je vratilo na prvo mjesto jer sada broji ukupnu zaradu od oko 2,80 milijardi dolara.

Producent "Avatara" Jon Landau istakao je kako je ekipa filma veoma sretna zbog činjenice da su ponovo na prvom mjestu, ali i da ih je mnogo više usrećila činjenica da je film uspješno prikazan u kinima uprkos pandemiji korona virusa, kao i da su vrlo zahvalni svima koji su ga odlučili pogledati.

izvor: Nezavisne novine