Čak i ako sam sama kriva, zaslužujem pomoć i podršku
„Ah, sama je kriva“, čujemo i čitamo komentare na mnogo ženskih nevolja koje nam dođu do ušiju, mobitela i ekrana računala.
„Sama si kriva“, čula je gotovo svaka od nas kada se požalila na veliki problem, zatražila pomoć ili podršku ili barem rame za plakanje.
„Ma što joj ja mogu, sama je kriva“, rekli su mnogo puta, perući ruke od naših nevolja, otresajući našu tugu s ramena i ostavljajući nas same i krive.
Same i krive potpuno je isto i kada smo same i nevine. Možda još i gore. Ostati sam sa svojom krivicom duplo je gore nego ostati sam u problemu koji nije tvoja krivica.
Ipak, tko određuje jesmo li same krive?
Rekla bih da sud donose redovito oni koji priželjkuju da smo krive. Lakše im je odbiti pomoći nam. Imaju opravdanje pred savješću. Imaju opravdanje pred društvom. Imaju opravdanje pred institucijama. Imaju opravdanje pred karmom, svevišnjim i svemirom.
Kad si sama kriva, kao da ne zaslužuješ ni pomoć ni podršku.
Dobro se sjećam svih svojih problema za koje sam sama bila kriva. Odgovornost za te probleme sam osvijestila kasnije, kopajući po vlastitoj svijesti i podsvijesti. Mnogo puta sam sama bila kriva, ali to nikad nije promijenilo činjenicu da sam i dalje često bila sama.
Ima li podrške i barem razumijevanja za one koje su same krive?
Kada ćemo prestati nabijati samokrivicu ženama koje od nas traže pomoć, podršku, razumijevanje i saslušanje?
Je li žena koja je dijelom zaista kriva za svoj problem manje vrijedna od žene koja ima problem za koji nije sama kriva?
Neki kažu da su u razgovorima sa stručnim licima doživljavali prosvjetljenje kada su čuli rečenicu „Nitko neće doći. Nitko te neće spasiti“. I meni se to dogodilo. U tom trenutku ostaješ očajan, jer te u životu očito može samo neka druga ti, koja je istovremeno kriva zbog stanja u kojemu jesi.
Zaista nitko neće doći i nitko te neće spasiti osim tebe same. Međutim, da bi spasila samu sebe, ta druga ti ne smije više biti toliko kriva, jer te tako kriva ne može spasiti.
Otkako smo u rješavanju mojih problema ostale samo ja i dio mene koji je kriv, nije preostalo ništa drugo nego da oprostim sebi krivicu. Jer, nitko neće doći. Ili će doći samo da kaže da sam sama kriva, okrene se i ode s opravdanjem za svoju savjest.
Zato, kad si sama kriva i kad ostaneš sama i kriva, budi najnježnija prema sebi. Da krivica prođe i da se spasiš.
Onda će se u tebi probuditi žena koja će, gledajući neku sličnu tebi, pomisliti: Možda je sama kriva. Pomoći ću joj da oprosti sebi. Da se spasi.
izvor:lolamagazin
Ako sam sama u 40. godini, da li ću zauvijek ostati sama?
Izgovori, šanse i prilike, mnogo obaveza, karijera... Uvijek ima razloga zašto nije rijetkost da doguramo do "određenih godina" sa statusom koji ne nagovještava ni brak ni djecu. Osuda okoline, tumačenja komšija i dobronamjernih, ali i zlonamjernih "prolaznika" u vašem životu su realnost.
A da se pitate, u to nema sumnje, ali šta kaže struka - da li je žena koja je sama u određenim godinama osuđena na takav životni izbor? Da li je pravilo jednom singl - uvijek singl? U razgovoru za portal "Super žena" psihoterapeut Vesna Milić, iz Geštalt asocijacije za psihoterapiju i savetovanje.
U radu sa klijentima koji traže savjet kako da uspostave emotivnu vezu sagovornica je uočila veliki stepen nesvjesnih zamrznutih osjećanja i nespremnosti da se razumije partner, odnosno nespremnosti da se odreknu fokusiranja samo na sebe i svoje potrebe kod jednih, a kod drugih strah od preuzimanja odgovornosti i nedostatka želje da odrastu i da se separtišu od svoje primarne porodice.
"Kako se razvoj društva mijenja tako se mijenjaju i običaji življenja. Formalne i neformalne granice postavlja sama čovjekova priroda, ali i običaji okoline. U nekim sredinama je čak poželjno da se što prije uđe u bračne odnose. Tempo života, ekonomska nesamostalnost djece koja su stasala za zasnivanje bračne zajednice ovu granicu pomjera i stoga postoji veliki broj ljudi koji ni u četvrtoj deceniji ne razmišljaju o ozbiljnoj vezi ili dubljem vezivanju", priča Vesna Milić navodeći da se organizam neminovno mijenja tokom godina, a pošto tijelo i duša nisu odvojeni, mijenjaju se i ljudske potrebe.
Iako nije nepoznato da su u mladosti izbori lakši, jednostavniji, nekada ishitreniji, sagovornica kaže da je sasvim normalno i očekivano da su veze drugačije u ranom mladalaštvu, srednjem dobu ili pak u nekom starijem dobu.
A u stvarnosti sve više žena između braka i slobode bira ovo drugo. Demonstracija nezavisnosti ili recept za doživotnu samoću? Pa, i to zavisi od ličnosti, ne samo od okolnosti i izbora ili trenutka kada ćete vi i ljubav da pređete na "ti".
"Kad je riječ o slobodi biranja, ta sloboda je ograničena samim godinama života iz razloga što je izbor u mlađem dobu veći jer velika većina ljudi nije stupila u formalne odnose odnosno nije stupila u brak. Kako godine prolaze izbor se sužava a samim tim i sloboda biranja. Smatram da ne treba praviti krutu granicu i stepenovati da li je bolje prije ili kasnije ulaziti u brak. Uspješnost braka zavisi od mnogih faktora, a jedan je i zrelost bračnih drugova za preuzimanje odgovornosti koje bračni život pruža", savjetuje sagovornica.
Ukoliko su dvoje ljudi riješili da "uđu" u bračne vode sa 18-19 godina, na to njihovi roditelji ne mogu da utiču zbog punoljetstva. Reakcije okoline, ukoliko su dovoljno zreli, ne mogu da ih pokolebaju.
"Mislim da je sadašnja situacija u velikim sredinama takva da je veliki broj mladih preko 30 godina neoženjeno, odnosno neudato i da se životna dob kada se ulazi u zajednicu sve više pomjera ka četrdesetim. Preuzimanje odgovornosti za sebe i partnera, davanje sebe, neočekivanje nemogućeg, loša materijalna egzistencija, promjena moralnih pa čak i estetskih vrijednosti i prioriteta u životu su velikim dijelom uticala da je realnost takva da se veliki broj mladih ljudi emotivno ne vezuje i ne stupa u bračne odnose", kaže Milićeva.
(b92)
