Sponzorisani

Trebaće vam minut da ovo pročitate, ali se nadamo da će vas inspirisati da promijenite razmišljanje.

Dva čovjeka, ozbiljno bolesna dijelili su bolničku sobu. Jedan čovjek morao je da sjedi na krevetu svakog dana sat vremena kako bi pokušao da prazni tečnost iz pluća. Njegov krevet bio je pored prozora. Drugi čovjek morao je da leži sve vrijeme. Zbližili su se pričom o životu, porodici, djetinjstvu, poslu…

Svakog popodneva, kada je čovjek pored prozora sjedio, opisivao je svom cimeru šta vidi kroz prozor. Čovjek koji je stalno morao da leži počeo je da živi za te trenutke kada je njegov svijet bio obogaćen svim opisima stvari koje se dešavaju napolju.

Kroz prozor se vidio park sa predivnim jezerom. Labudovi su plivali u jezeru dok su se djeca igrala pored vode. Parovi su šetali držeći se za ruke. Cvijeće u parku je bilo predivno, a u daljini se vidio i grad. Dok je čovjek pored prozora opisivao sve detalje, drugi čovjek bi zatvorio oči i uživao u scenama. Jednog popodneva čovjek pored prozora opisao je paradu koja je prolazila pored bolnice. Iako nisu mogli da čuju zvukove mogli su da zamisle radost.

Dani i mjeseci su prolazili. Čovjek koji je morao da leži postao je ljubomoran na svog cimera i poželio da on dobije mjesto pored prozora ne bi li mogao da vidi sve ljepote o kojima je čuo. U svojoj očajničkoj želji odlučio je da otruje čovjeka pored prozora. Jednog jutra sestra je ušla u sobu i vidjela beživotno tijelo čovjeka pored prozora. Ubrzo nakon toga drugi čovjek je zamolio da se njegov krevet premjesti pored prozora. Sestra je prihvatila, smjestila ga i ostavila samog.

Polako i uz veliki napor, ustao je da pogleda prizor kroz prozor. Vidio je samo zid. Pitao je sestru šta misli zbog čega je drugi čovjek opisivao onako divne prizore. Sestra je odgovorila da je drugi čovjek bio slijep i da nije čak mogao da vidi ni zid.

Rekla je: „Možda je samo želio da vas ohrabri i učini srećnim“

Pouka

Velika je sreća u tom da učinite nekog srećnim, bez obzira u kojoj se situaciji nalazili. Kad dijelimo tugu upola je lakše, ali kad dijelimo sreću upola je veća. Ako želite da se osjećate bogatim, izbrojte sve stvari koje imate, a novac ne može da kupi. Ne budite ljubomorni na druge ljude, već radite na sebi. Podijelite sreću i učinite nekog srećnim. U suprotnom naći ćete se ogorčeni i sami pred zidom.

Izvor: kolektiv

izvor:pozitivanstav.com

Ljudi greše ako misle da je kod svih onih večito nasmejanih, pozitivnih entuzijasta, to njihovo stanje duha isključivo urođeno. Da, ima i takvih. Rodi se veseo i ostane veseo do groba. Ali, retki su. Većina „pozitivaca“ mora konstantno da radi na tome da ne skida osmeh sa lica.

A zašto je teško biti pozivian i ostati optimističan u ovom ludom svetu, ovim ludim vremenima? Zato što su pozitivci poprilično retki i okruženi su namršenim, zabrinutim licima, ljudima koji su večito spremni da ih kritikuju zbog njihovih pogleda na život.

Nije lako biti “pozitivac” jer lakše je biti nervozan, nego smiren. Lakše je kuditi nego hvaliti. Lakše je napadati nego se braniti. Lakše je odustati, nego istrajati. I to mnogo lakše.

Postati i ostati optimista zahteva mnogo, mnogo rada i truda. Zahteva nesalomivu veru. Istrajnost. Strpljenje. Izdržljivost. Ogromno znanje! Instrospekciju. Analizu događaja. Svakodnevnu samo-motivaciju. Disciplinu. Upornost, upornost, upornost…

A zašto bi se onda toliko trudili da postanemo i ostanemmo optimisti? Zato što je optimizam mnogo zdraviji od pesimizma. I za telo, i za um. Šta mislite koliko bi ovaj svet bio lepši, a naše društvo zdravije, kad bi bilo više nasmejanih, više onih koji veruju u pozitivan ishod svake situacije, više onih što vide dobro u ljudima?

Zar ne bi život bio lakši da ima više ljudi koji ne vole da se svađaju? Ljudi koji kažu ono što misle? Ljudi koji se svojski trude da drugoga ne povrede iako su napadnuti? Ljudi koji samo gledaju kome bi mogli pomoći, a ne odmoći ili zloupotrebiti? Ljudi koji žive da ohrabre, motivišu, uteše, inspirišu? Ljudi koji ne vole da se nadmudruju, takmiče, verbalno nadmeću? Ljudi koji vole život, šta god im on doneo? Zamislite da je većina takva! Kakav bi to fantastičan svet bio!

Ali ima tu još jedna cakica. Optimizam ne samo da ima isceljujuća svojstva, da čuva vaše srce, vaš krvni pritisak i vaše ukupno duševno zdravlje, nego u vaš život privlači svet o kome već dugo maštate. Svet bez trzavica, svet bez drame, svet bez jeda, muke i bola. Svet pun blagostanja, ljubavi, zdravlja, uspeha. Svet, koji verujete da postoji, a nikako da vam dođe.

Taj svet ne može da odoli samo onima sa širokim osmehom na licu, onima što stalno viču „ma, sve je to dobro“, onima što veruju da im stižu bolji dani. Da, tim pozitivcima sa početka ove priče. Zato se toliko i trude da ostanu pozitivni.

Autor: Bojana Čupić

Izvor: uspesnazena

izvor:pozitivanstav.com

“Ko hoće da doživi čudo mora se radovati kao laste”, kažu stihovi Desanke Maksimović čije se čudo zvalo Sergej.
Mnogi kažu da je najljepše stihove o ljubavi napisala baš ona – Desanka Maksimović, koju pamtimo kao uglađenu i elegantnu gospođu, kose upletene u punđu, sa šeširom na glavi i osmijehom tajanstvenim poput onog kog je naslikao Da Vinči dovijeka misterioznoj Mona Lizi.

Potomkinja srpskog kneza i vojskovođe Jovana Simića Bobovca i plemkinja srpske poezije, Desanka Maksimović pisala je, rekli bi, baš onako kako je i osjećala. Svim svojim srcem davala se pjesmama koje su bile njena djeca. Stihovima nas je učila da se nadamo i da volimo, onako hrabro i bajkovito kako je ona voljela jednog Sergeja.
Slavna pjesnikinja se prvi put poljubila sa 35 godina
Pamtimo svi ono – “Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da”…

Tako je i Desanka čekala svoju sreću i to, rekli bismo po današnjim standardima, predugo.
Priča se da je valjevska gimnazijalka bila zaljubljena u Dragoljuba Obradovića. Međutim, velika Desanka Maksimović očigledno nije priznavala te dječije, školske simpatije. U intervjuima je govorila da je Rus sa kojim je provela cio život bio njena prva ljubav.

Poslije slavne valjevske gimnazije i studija književnosti i istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu, Desanka Maksimović dobija stipendiju francuske vlade i odlazi u Pariz 1923. godine. Bila je profesorka u Prvoj ženskoj gimnaziji, a prvu ljubav – i svog supruga upoznala je kao već poznata pjesnikinja.

U jednom intervjuu govorila je o tome kako je upoznala čovjeka sa kojim je provela život.

“Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Verovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila. Bila sam već zrela devojka. Kasnije smo se zbližili”, pričala je slavna pjesnikinja.
Oboje su dugo čekali na sreću
Varnice koje su prštale između dvoje pjesnika bile su očigledne, ali iako je Sergej Slastikov htio da odvede Desanku pred oltar – ona nije tako lako pristala na njegovu bračnu ponudu. Morao je da čeka da ona ispuni sve svoje dužnosti i obećanja.

Pošto je bila najstarija u roditeljskoj kući, Desanka je smatrala da prije udaje mora da izvede na put “djecu” – mlađu braću i sestre. Objasnila je zaljubljenom Rusu zavjet koji je sama sebi dala i slovenske duše su se razumjele.

– Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon vjenčali i zasnovali svoj dom – opisuje Maksimović.

Ljubav zbog koje je ruski kadet ostavio sve
Slastikov je bio ruski emigrant, mladi kadet koga su tokom Prvog svjetskog raata zaroobili Turci. Dugo mu je trebalo da dopre do Beograda, a onda se 1933. godine oženio Desankom, koju je čekao i strpljivo volio.

Poslije vjenčanja je završio glumačku školu i ubrzo dobio ponudu da glumi u pozorištu u Skoplju, ali je istom brzinom to i odbio – zbog Desankine službe u Beogradu.

“Zaposlio se u izdavačkoj kući „Prosveta” kao prevodilac ruskog jezika. Za svog života preveo je četrnaest knjiga“, govorila je naša pjesnikinja.

I Sergej je bio poetska duša, dječije pjesme koje je pisao potpisivao je kao “Kalužanin” – u slavu svoje rodne Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve.

“S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom”
Mnogi su bili iznenađeni Desankinom odlukom da se uda za sirotog ruskog emigranta, govoreći joj da je mogla bolje. Mnogi su je tražili, mnogi su joj se nadali, ali ona ih je dvijema rečenicama zauvijek odbila od sebe, dajući na znanje da je Kalužanin čudo kojem se nadala i ljubav o kojoj je dugo pisala.

“Ja sam se udala za čoveka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam želela”, odgovarala je Desanka.

Sergej Slastikov Kalužanin preminuo je 1976. godine – skoro dvije decenije prije Desanke koja je dovijeka ostala vjerna njihovoj ljubavi.

Sahranjeni su jedno pored drugog, u njenoj voljenoj Brankovini. U gustoj šumadijskoj šumi položeno je dvoje vječno zaljubljenih, a na njihovom grobu nalazi se maketa ruske crkve, kao svojevrstan simbol bajke koju su za života svojom ljubavlju ispisali.

U okviru aktivnosti “VasGlas, VasaPrica” koju finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini, Online zajednica studenata BiH (www.bhstudenti.com) objavljuje Foto konkurs na temu: „Studiranje kroz objektiv moje kolegice/mog kolege“. 

Cilj konkursa je zbližavanje studentske populacije i upućivanje jednih na druge kako bi uvidjeli da se susreću sa identičnim problemima bez obzira na polnu, etničku, seksualnu, religijsku ili bilo koju drugu pripadnost ili orjentaciju.

Napominjemo da fotografske priče ne moraju nužno predstavljati negativnu bosanskoherecegovačku stvarnost i poziciju studenta u njoj, već su i afirmativne i pozitivne predstavke u skladu sa uslovima konkursa.

Jedini aritstički uslov je da priča na neki način opisuje studentsku svakodnevnicu.

Tehnički uslovi foto konkursa:

• Svaki autor/ica mora imati status studenta na bilo kojem stepenu studija, na nekom od fakulteta/univerziteta u BiH. Organizator foto konkursa (Udruženje „BHstudenti“) zadržava pravo  da to i provjeri;
• Poslani foto materijal mora biti zajednički rad studenata iz najmanje dvije različite sredine i fakulteta/univerziteta, tj. motivi fotografija treba da prikazuju jedinstvenu priču najmanje dvoje studenata;
• Fotografije moraju biti u digitalnom obliku u jpeg formatu minimalno 80% kvaliteta, duža strana mora imati minimalno 2510 piksela, a kraća 1663 piksela;
• Zajednički poslani radovi moraju sadržavati najmanje šest  fotografija a maksimalno dvadeset;
• Minimalno tri fotografije moraju biti u horizontalnom položaju/formatu;
• Poslane fotografije moraju biti autorsko djelo studenata koji učestvujuju na foto-konkursu;
• Fotografije ne smiju sadržavati nikakve tekstualne poruke niti potpise;
• Naziv fotografije/file-a mora sadržavati ime i prezime autora/ice, naziv fotografije kako slijedi: ime_prezime_naziv fotografije;
• Autori su lično odgovorni za prikazani motiv na fotografiji i za eventualna kršenja autorskih prava;
• Autori slanjem fotografija daju organizatoru foto-konkursa pravo na korištenje istih;
• Prijavljujući se na foto-konkurs, učesnici prihvataju sve uslove foto-konkursa i izjavljuju da su fotografije njihove te da ne krše autorska prava druge osobe.
• Organizator zadržava pravo da prihvati ili ne prihvati radove, odnosno prijave za koje smatra da ne odgovaraju temi postavljenog konkursa, koje tehnički ne zadovoljavaju minimum kriterijuma koji određuje konkurs ili koji sadrže uvredljiv sadržaj.
• Konkurs je otvoren do 30. juna 2017. godine, tj. radovi se mogu slati zaključno sa 30. junom;

• Radovi se šalju na email adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.
• Nakon zatvaranja konkursa svi radovi će biti objavljeni na našoj platformi www.bhstudenti.com putem koje će se glasati;
• Odabir najboljih radova vršit će se glasanjem registrovanih članova platforme www.bhstudenti.com i ocjenom žirija. I to na način da će 50% ocjene činit glasovi članova platforme a 50% ocjene žirija na skali od 1-5. Glasovi žirija će također biti javno objavljeni;
• Glasanje će trajati 30 dana poslije zatvaranja konkursa, a pobjednici će biti proglašeni u roku pet dana od završetka glasanja;
• Svi radovi koji zadovolje minimalne uslove biće objavljeni na naslovnici naše platforme nakon proglašenja pobjednika;

Nagradni fond Foto konkursa:

• Prva nagrada 1000 KM
• Druga nagrada 500 KM
• Treća nagrada 250 KM

I vuk i medo, pa čak i - ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. Sada će ga upoznati i svjetska publika na Berlinalu

Po šumi, širom, bez staze, puta. Ježurka Ježić povazdan luta. Sada je jedan od omiljenih dječijih klasika s naših područja ''zalutao'' i u Berlin. Tačnije na Berlinale, u takmičarskom programu "Generation", u kojem se prikazuju filmovi koji su tematski i estetski posvećeni djeci i mladima.