Danas je Dan republike ili je bar to bio do prije 27 godina.
Ukoliko biste imali mašinu za vraćanje kroz vrijeme i od nje zahtijevali da vas vrati 27 godina i 160 dana u prošlost, živjeli biste u Jugoslaviji.
Dan manje prošao je od kada su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, 24. juna 1991. godine, čime je i zvanično država prestala da postoji.
Ako biste vrijeme istom mašinom vratili na današnji datum 2001. godine i ukoliko ste u tom trenutku živjeli u Srbiji, čestitali bismo vam Dan Republike. I to posljednji put.
Gotovo šest decenija u Srbiji i 10 godina manje u ostalim republikama SFRJ, 29. novembra je obilježavan Dan Republike. Ostale republike nekadašnje države sa proslavom su prestale još te 1991.
Istorija na zadnjem sedištu "Stojadina"
Mašinu za putovanje kroz vrijeme, nažalost ili nasreću, zasad niko nije izmislio, ali ulicama Beograda jedna druga "mašina" može da vas provoza kroz istoriju - istoriju Jugoslavije.
Na zadnjem sjedištu zastave 101, već nekoliko godina goste prijestonice kroz istoriju zemlje koja više ne postoji vode vodiči Jugotura.
Priču je prije nekoliko godina pokrenuo jedan Holanđanin, a do danas je Beograd i Jugoslaviju na ovaj način upoznalo stotine turista.
"Dolaze nam uglavnom stranci i najzainteresovaniji su za turu u kojoj im pričamo o nastanku države i njenom krahu", priča Marija Miladinović, vodič-vozač Jugotura, za BBC na srpskom.
Putnici u Zastavinom čuvenom automobilu zainteresovani su i za arhitekturu Beograda. Obilazak počinje od zapadne kapije Beograda - Geneks kule, novobeogradskog bloka 23, Sava centra, pa do istočne kapije - zgrade Rudo.
Livija Majer i Danijel Vens su iz Švajcarske i u kratkoj su posjeti Beogradu. Odlučili su da se provozaju ovom rutom, kako bi upoznali arhitekturu nekadašnje države, o čijoj istoriji kažu, ne znaju mnogo.
"Ja sam zainteresovana za arhitekturu, naročito arhitekturu brutalizma. Zato smo izabrali ovu turu, kako bismo upoznali Beograd", priča za BBC na srpskom Livija.
Na četiri točka u ovom automobilu putnici osim pomenutih, mogu da izaberu još dvije ture - dvočasovno razgledanje najvažnijih znamenitosti Beograda, ali i nešto dužu vožnju izvan grada, do Avale.
Gosti dolaze iz svih dijelova svijeta, a osim istorije Jugoslavije, vrlo su zainteresovani i za sam automobil kojim se voze, priča Marija Miladinović.
"Pitaju kako je moguće da auto nema pojaseve pozadi, desni retrovizor, žele da ga provozaju i to rade sa oduševljenjem", priča.
Pošto kratko provozaju automobil, gosti dobiju i posluženje, a rakija je nezaobilazni dio.
"Ukusna je i jaka, a čuo sam i da je univerzalni lijek", kaže Vens.
Zanimalo ga je i šta se nalazi ispod haube legendarnog "Keca".
Domaći turisti nisu mnogo zainteresovani za ovakavo razgledanje grada.
"Njima je istorija Jugoslavije dobro poznata, pa nisu toliko zainteresovani da je prolaze sa nama", kaže Marija.
Ali zato dolaze "potomci ljudi koji su se iselili davno sa ovih prostora. Oni sada žele da se provozaju sa nama i čuju priču o poreklu i istoriji zemlje o kojima su im roditelji pričali", priča ona.
Nedavno je u zastavi 101, obučena u "komunističku" odjeću vozila i mladence.
"Bila je to aktrakcija."
Nije rijetkost ni da kod prolaznika ili vozača drugih automobila izazovu osmjeh i oduševljenje.
"To se naročito dešava kada u turi imamo nekoliko automobila.
Nedavno smo imali više od 80 putnika u jednoj turi. Tada smo paradirali sa više od 20 automobila i bili zaista atrakcija", prisjeća se Marija.
U slučaju ovako velikih grupa, pozajmljuju automobile, a uvijek ide i nekoliko rezervnih vozila. Za svaki slučaj.
Zastava 101 odnosno Skala, popularno zvana Stojadin i Kec, bio je automobil koji je proizvodila fabrika Zastava automobili iz Kragujevca od 1971. do 2008. godine.
Nastao je na bazi tada tehnički veoma modernog Fijata 128, sa malo izmijenjenim zadnjim dijelom.
U toku 37 godina duge proizvodnje, od 16. novembra 1971. do 20. novembra 2008. godine, ovaj automobil je proizveden u ukupno 1.045.458 primeraka.
Godine kada je počeo zvanični raspad Jugoslavije, 1991, proizveden je milioniti primjerak ovog vozila, a rekordna godišnja proizvodnja bila je 1979. godine, kada je sa montažnih traka izašlo 88.918 primeraka.
Jugonostalgija
Među putnicima Jugotura, kaže Marija, nema mnogo jugonostalgičara.
Jugonostalgija je bila tema nedavno održane tribine u beogradskom Domu omladine, a prema riječime Emilije Mijić, jedne od učesnika, jugonostalgični bum u Srbiji počinje 2008. godine i vezan je za svjetsku ekonomsku krizu.
Emilija se ovim fenomenom bavi u doktorskoj disertaciji i kaže da su jugonostalgičari 1990-tih godina posmatrani izrazito negativno.
"Opozicija ih je smatrala pobornicima i simpatizerima Socijalističke partije Srbije i Jugoslovenske ljevice. Buti jugonostalgičar u to vrijeme bio je lični, intimni čin."
Prema njenim riječima, nakon 2000. godine i demokratskih promjena, u Srbiji nije bilo mjesta za jugonostalgiju. Ovaj, sada već možda i pokret, počinje da biva ponovo aktuelan uporedo sa velikom ekonomskom krizom.
Mijić je u radu mapirala tri tipa jugonostalgičara - učesnike narodno-oslobodilačkih borbi, gubitnike tranzicije, odnosno one rođene 1950-tih i 1960-tih, i neonostalgičare.
Pripadnici treće grupe su i malobrojni putnici Jugotura sa ovih prostora.
Radi se o mladima koji nemaju živo iskustvo Jugoslavije, već su nostalgični na osnovu priča starijih.
Dan republike
U nekadašnjoj Jugoslaviji 29. novembra slavio Dan republike.
Obilježavana je godišnjica Drugog zasedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943. godine, kada su predstavnici partizanskog pokreta otpora proglasili federalno uređenje Jugoslavije. Dvije godine kasnije, 29. novembra 1945, održana je i ustavotvorna skupština FNRJ .
Raspadom SFRJ prestalo je i obilježavanje ovog praznika u većini republika nekadašnje zajedničke države. Dan Republike ostao je zvanični praznik u Saveznoj Republici Jugoslaviji sve do 14. novembra 2002, kada je ukinut odlukom Veća građana Savezne skupštine SRJ.
Svaki muškarac voli da impresionira sa svojom pojavom bez obzira da li je na poslovnom sastanku ili u noćnom klubu. Svi volimo da mislimo da se drugi ljudi dive našem stilu, a posebno nam prijaju komplimenti na račun našeg izgleda.
Ali budimo iskreni, postoji jedna ciljna grupa koju najviše želite da impresionirate - naravno, u pitanju su žene. One imaju sposobnost da primjete i najsitnije detalje i da na osnovu toga donesu prvi utisak o vama. Ako i vi želite da zablistate sljedeći put, evo nekoliko zanimljivih predloga.
Dobro skrojeno odjelo
Znamo da ne želite uvijek ponijeti neudobnu formalnu garderobu van radnom mjesta, ali ako imate dobar povod nije loše da ponesete lijepo i dobro skrojeno odjelo. Ne samo da će vaša okolina cijeniti taj vaš modni trud, već ćete svoju pojavu učiniti dominantnijom jer odjela po pravilu ističu siluetu tijela.
Kvalitetan sat
Nijedan autfit nije kompletan bez aksesoara kakav je recimo sofisticirani hromirani sat. Pojavom pametnih telefona satovi su izgubili svoju primarnu funkciju da pokazuju vrijeme, pa su vremenom postali važan modni dodatak. Izbor sata dosta govori o muškarcu a žene posebno vole da ih vide na ruci suprotnog pola. Takođe šalje poruku da vodite računa o detaljima koji uvijek prave razliku kada je riječ o stilu.
Komadi u pink boji
Ovo će vas možda iznenaditi, ali prema najnovijim istraživanjima žene obožavaju da na muškarcima vide roze odjevne predmete, posebno one u pastelnim bojama. Žene izbor ove boje povezuju sa samopouzdanjem muškarca jer na neki način razbija socijalne predrasude o muškosti. Štaviše, naučnici sa Univerziteta Poatije su otkrili da se roze boja povezuje sa pozitivnim emocijama, odnosno da ljudi koji je nose se osjećaju pozitivnije.
Šik obuća
Sljedeći put kada krenete na dejt, veliku pažnju posvetite tome šta ćete obuti. Ako su oči ogledalo duše, onda su cipele ogledalo vašeg stila. Izaberite obuću koja će stajliš, šik i sofisticirana i koja će naravno biti vrlo uredna. Recimo klasični brogues model je uvijek pravo rješenje.
Vjenčani muškarci i žene češće su buckastiji nego oni koji nisu u braku, bar tako tvrde naučnici.
Istraživanje sprovedeno na Univerzitetu Sentral Kvinslend pokazalo je da srećni parovi nabace pokoji kilogram tokom prve godine braka ili zajedničkog života.
"Srećni parovi hrane se zdravije, ali debljaju se više nego oni u nesrećnijim vezama. Pokazali su to rezultati istraživanja koje smo sproveli i time još jednom dokazali zaključke iz prethodnih sa sličnim saznanjima", pojasnila je vođa istraživanja koje je obuhvatilo više od 15 hiljada odraslih osoba, Stefani Šop.
Učesnici istraživanja odgovarali su na pitanja o svojim vezama i brakovima, kao i o prehrambenim navikama i svojoj tjelesnoj kilaži. Srećni parovi rjeđe su pušači, manje konzumiraju brzu i nezdravu hranu i rjeđe ispijaju alkoholna pića u odnosu na osobe koje nisu u vezi.
U čemu je tajna debljanja srećnih parova?
"Čini se kako nije stvar u izboru namirnica nego u količini. Naime, srećniji parovi jedu veće porcije hrane, dok osobe koje žive same, jedu manje. Parovi su opušteniji i manje brinu o tome hoće li se ugojiti jer "ne moraju paziti na svoju liniju" kako bi privukli nekog. To su već učinili. Ipak, stručnjaci preporučuju kako bi parovi trebalo da nađu i neku zajedničku fizičku aktivnost kako bi lakše trošili kalorije i, zbog zdravlja, ipak očuvali kilažu primjerenu njihovoj građi tijela", prenosi Večernji list.
Sezona pravljenja čvaraka, kobasica, slanine i ostalih mesnih delicija bez kojih ne možemo zamisliti zimski period samo što nije počela. Mi vam danas otkrivamo tajnu savršenih čvaraka.
Čvarci su naše najbolje grickalice, savršeno pašu uz pivo i vino, a u kombinaciji sa crvenim ili bijelim lukom su prosto nezamenjivi.
Čvarci se i dan danas na našim prostorima masovno prave, a gotovo svako domaćinstvo ima neku svoju tajnu i baš svoje smatra najboljima. Mi smo za vas prikupili iskustva ljudi širom regiona i otkrili vam njihove tajne savršenih čvaraka.
Većina onih koji godinama prave čvarke se slažu da je najbitnije slaninu rezati na odgovarajuće komade koji ne smiju biti ni preveliki niti previše mali. Ako su komadići preveliki sva mast se neće uspjeti otopiti i kad mast bude spremna za skidanje u njima će ostati još masti. S druge strane ukoliko su čvarci previše mali time ćete smanjiti kvalitet masti.
Ipak, kažu domaćini širom regiona da je najgore što možete napraviti to, da nejednako izrežete salo, a savršena veličina komada trebalo bi da budu oko tri centimetra.
Tokom rezanja čvaraka treba da obratite pažnju i na temperaturu prostorije na kojoj ih režete, što niža temperatura to bolje i zato vam mi preporučujemo da nabavite rukavice bez prstiju i to obavite napolju. Jedna rakijica prije posla da vas zagrije sigurno neće škoditi.
Kad se slanina izreže i stavi u veliku posudu, u prvih pola sata je neophodno stalno miješanje. Za vrijeme topljenja čvaraka je dobro dodati mlijeko da bi čvarci dobili svoju boju. Količina mlijeka koja treba da se doda jeste 1 decilitar na količinu od 10 kilograma slanine, što više mlijeka to će čvarci biti tamniji. Savršeno vrijeme za dodavanje mlijeka jeste kada mast počne da se peni, a komadi slanine još uvijek nisu dobili boju. Dodavanjem mlijeka sprečićete i da se mast previše peni, a samim tim i opasnost od opekotina.
Onog trenutka kad je mast bistra, a čvarci imaju svoju prepoznatljivu boju vrijeme je da ih cijedite. Mnogi tvrde da čvarci ne treba da se sole, jer na taj način gube hrskavost, ali to je opet stvar ukusa.
Duvan čvarci
Jedan od najpoznatijih specijaliteta Valjevskog kraja su svakako duvan čvarci koji su ime dobili jer izgledom liče na isjeckan duvan.
Mnogi valjevski domaćini, recepturu za duvan čvarke kriju i ljubomorno čuvaju, ali je Snežana Đaković sa Agropress sajta odlučila svoju tajnu podijeliti sa svijetom.
Ona kaže da je za duvan čvarke potrebno svinjsko meso druge i treće kategorije (plećka, vrat, rebra) i svježa slanina, s tim da na kilogram mesa dolazi 1,5 kilogram slanine. Svo meso se isiječe na komade približno jednake veličine, prelije se vodom pa se kuva 6-7 sati dok se meso ne počene raspadati. Nakon toga, dobijena „mesna kaša“ se kuva dok ne ispari sva voda i ostane samo mast. Za ovu radnju je potrebno stalno miješanje i lagana vatra. Kad su čvarci gotovi, iste sekunde se cijede i stežu kroz platno, rastresaju i sole.
Knickers je najveća krava u Australiji, pored nje krave veličine koja je nama "normalna" izgledaju sićušno.
Knicker je jedna od najviših krava na cijelom svijetu.
Ovaj junac je visok 193.04 cm, a težak više od 1,4 tone.
Farmer kaže da je Knickers nježni div koji jede oko 30 kg trave i žita dnevno.
Visine je kao i NBA zvijezda Majkl Džordan, a teži od Mini Coopera.
Knickersa je na svjetskom takmičenju u veličini prestigao italijanski bik Bellino, a farmer vlasnik kaže da Knickersa prati ostala stoka, gdje god on ide i oni idu za njim.
Francuski parlament izglasao je u petak zabranu fizičkog nasilja roditelja nad djecom, čime se svrstao uz bok većini zemalja članica Evropske unije, iako neće biti kazni za kršenje zakona.
Zabrana je potvrđena u gotovo praznoj dvorani Narodne skupštine rano ujutro u petak, s 51 glasom za, jednim protiv i tri suzdržana.
Time se poništavaju roditeljska prava da discipliniraju svoju djecu tjelesnim kažnjavanjem koje je uvedeno u doba Napoleonove vlasti.
Zakon će osavremeniti odredbom da se autoritet roditelja mora uspostavljati bez nasilja i da roditelji ne smiju pribjeći "fizičkom, verbalnom i psihičkom nasilju, tjelesnom kažnjavanju i ponižavanju".
"Obrazovanje kroz nasilje može samo stvoriti još više nasilja u društvu. Isto tako vodi neuspjehu u školi, bolesti, samoubistvu, antisocijalnom ponašanju i delikvenciji", rekla je Maud Petit iz centrističke stranke Demokratski pokret, koalicijski partner Macronove stranke Republika u pokretu.
Zabranu je predložila francuska ministrica za ravnopravnost polova Marlene Schiappa koja je za novine Le Parisien rekla da roditelji nisu u pravu ako vjeruju da je vikanje, šamaranje i povlačenje djece za uši ispravan način uspostavljanja autoriteta.
"Nijedan tip nasilja nije edukativan", rekla je Schiappa.
Prva dama Francuske Brigitte Macron također je podržala zabranu, dok je nekoliko konzervativnih i zastupnika krajnje desnice prigovorilo da se zabranom upliće u privatni život porodice.
Slijedeći primjer Švedske iz 1966., 54 države svijeta, uključujući 22 od 28 zemalja Evropske unije, među kojima je i Hrvatska, imaju zakone kojima se zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece.
Bojan Kozomara, očni ljekar i vlasnik Očne klinike "Svjetlost" u Banjaluci, uradio je nezamislivo u privatnoj doktorskoj praksi – ponudio je besplatnu ljekarsku pomoć svima koji nemaju dovoljno novca za odlazak kod oftalmologa.
Kozomara je na društvenim mrežama pozvao sve koje imaju oftalmološke nalaze i slike dijagnostičkih pretraga na oku, a žele drugo mišljenje, da mu se jave i da će im što prije odgovoriti.
"Iskreno, nisam imao nikakav plan. Ideja se, jednostavno, javila sama. Nakon 14 godina rada shvatio sam da naši pacijenti lutaju u traženju odgovora na pitanja koja su vezana uz stanja ili oboljenja oka koja imaju. Previše se oslanjaju na internet, koji nije uvijek najpouzdaniji, ali im i doktori nisu najdostupniji", priča Kozomara.
Nije prošao ni puni sat otkako je postavio ovaj svojevrsni "mali oglas" a pitanja i nalazi počeli su pljuštati. Mnogi su ga u komentarima pitali da li je siguran u to šta radi i da li je pravi ljekar.
"Prvog dana bilo je sigurno 40 pitanja. Svima sam odgovorio. Nekima odmah, a nekima u toku dana, jer su neka pitanja tražila duži odgovor", navodi Kozomara.
Bolesti očiju, ističe on, sve je više i teško je izdvojiti najzastupljenije. Od onih lakših, najčešća je bolest suhog oka, a od težih dijabetička retinopatija, odnosno oboljenja očnog dna kod šećerne bolesti.
"Ljudi danas mnogo gledaju u kompjuter i mobitele. To donosi izvjesne probleme. Treba na vrijeme otkriti oboljenje", pojašnjava Kozomara.
"Mislim da je humanitarni rad stvar karaktera pojedinca. Kao što neko uživa u skupljanju skupocjenih stvari, tako neko drugi uživa u humanitarnom radu. Ne znam kako neko može živjeti na ostrvu bogatstva okružen morem siromaštva i biti srećan. Za mene je ljepota života u dijeljenju i davanju, a ne u sabiranju i uzimanju", poručuje Bojan Kozomara.
Priča posvećena najljepšem gradu na svijetu, Njujorku, "Priča sa zapadne strane" (West Side Story) je, pored "Plesa na kiši" (Singing in the rain), jedan od najboljih mjuzikla ikada snimljenih, zahvaljujući prevashodno koreografiji Džeroma Robinsa, njenog autora.
Iako se danas to možda ne čini tako, u vrijeme kada je nastala (prvo kao predstava na Brodveju, a kasnije kao film), "Priča sa zapadne strane" bila je revolucionarna.
Savremena interpretacija Šekspirove drame "Romeo i Julija", "Priča sa zapadne strane" predstavlja važno umjetničko dostignuće, koje se smatra direktno odgovornim za značajne promjene u načinu snimanja mjuzikla, koje su na snagu stupile odmah po njegovom prikazivanju. Do tada, mjuzikli su se obično bavili lakšim temama smještenim u prostore koji sa sobom nisu nosili težinu. Međutim, "Priča sa zapadne strane" je sve samo ne lagana. Originalni Šekspirov tekst koji je inspirisao ovu modernu interpretaciju je slojevita ljudska drama koja se sada, u duhu društvenih promjena šezdesetih godina 20. vijeka, vrlo odvažno postavlja u urbanu sredinu, tada mračnog Njujorka, kao svog novog scenografskog konteksta. Hrabro odstupajući od do tada uvriježenog tretmana scenografije mjuzikla kao jedne dekorativne kutije u kojoj se izlaže koreografija, ovaj film je smješten u gradski pejsaž sa svim njegovim elementima, od prljavih i mračnih uličica, nedovršenih građevina, pustih prostora do svih onih atraktivnih i lijepih elemenata grada, ulice, arhitekture i slično.
Iako je original odigrao jednu od ključnih uloga, predstavljajući u neku ruku i prekretnicu u kinematografiji tokom revolucionarnih šezdesetih, u planu je njegov rimejk u režiji Stivena Spilberga. Šta će i da li će imati išta novo da kaže, te hoće li uspjeti opravdati svoje postojanje, ostaje da se vidi.
“Branje trave ive na Ozrenu” upisan danas na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva, odluka je Komiteta za nematerijalnu baštinu UNESKO-a.
Odluka je donesena na sjednici Komiteta održanoj u Port Luisu, na Mauricijusu, a “Branje trave ive na Ozrenu” treći je elemenat koji je upisan, nakon Zmijanjskog veza i Konjičkog drvorezbarstva, saopšteno je iz Ministarstva civilnih poslova BiH.
Komisija BiH za saradnju sa Uneskom nominovala je “Branje trave ive na Ozrenu” za upis na Reprezentativnu listu svjetskog nematerijalnog kulturnog nasljeđa na inicijativu Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske i Muzeja u Doboju.
U odnosu na susjede, stanovništvo Ozrena je mnogo duže zadržalo znatan broj tradicionalnih elemenata u izvornoj formi, a među njima i određene oblike narodne medicine.
Najpoznatiji oblik nematerijalnog kulturnog nasljeđa u tom smislu je običaj branja trave ive, koji se isključivo održava na dan kada pravoslavni hrišćani obilježavaju 11. septembar, Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Vjekovna je praksa branja ive na ovaj dan, kao i kontinuitet vjerovanja o njenoj izuzetnoj ljekovitoj moći ukoliko je ubrana na dan Usjekovanja.
Ubrana iva koristi se tokom godine kao čaj, pomiješana s medom ili se potapa u rakiju, a stanovnici tog kraja tako je koriste kada su bolesni, ali i preventivno, te je rado poklanjaju kao najvredniji dar.
Stanovnici skoro u bukvalnom smislu vjeruju u davno skovanu izreku da “trava iva od mrtva pravi živa”, a običaj se na vrlo spontan način prenosi na mlađe generacije, koje su aktivni učesnici u branju, ali i konzumiranju ive tokom cijele godine.
U prošlosti običaj je bio isključivo vezan uz narodnu medicinu. Danas je pored svoje primarne uloge “Branje trave ive na Ozrenu” integracioni element lokalnog stanovništva i posredno čuvar ozrenske tradicionalne nošnje, pjesme i igre, navodi se u saopštenju.
Bitno je napomenuti da sve to ne bi ni bilo u potpunosti realizovano da se za projekat nije angažovao direktor dobojskog muzeja Nebojša Dragojlović
