Da li ste primijetili da vaše dijete ima besmislenu naviku koju smatrate vrlo nepristojnom i potencijalno opasnom po zdravlje djeteta, kao što je grickanje noktiju?
Dijete je promijenilo ponašanje
Kao i mnoga druga specifična ponašanja djeteta i ova navika može služiti djetetu samo da privuče vašu pažnju i da vam saopšti: „Tu sam, trebaš mi, imam nešto da ti kažem, ali ne znam kako.” Ili: “Šta još treba da uradim pa da shvatiš da mi nedostaješ?”. Ovo je samo jedno od tumačenja ove prisilne radnje.
Možemo pretpostaviti i da je grickanje noktiju ili onikofagija način da se dijete izbori sa nekom situacijom koja je za njega frustrirajuća ili ugrožavajuća na neki način i u kojoj se osjeća nesigurno, nezaštićeno. Ovu nervoznu naviku u tom slučaju može da ponavlja zbog osjećanja tjeskobe, neznanja kako da se izbori sa novo nastalom situacijom ili uznemirenošću (anksioznosti).
Grickanje noktiju može biti povezano i sa nekim drugim poremećajima, kao što je sindrom hiperaktivnosti, ili trenutnim dešavanjima u porodici pa se tada udruženo često javlja i problem sa pisanjem, čitanjem, mucanjem, nerazumijevanjem.Šta je uzrok grickanja noktiju?
Grickanje noktiju može pratiti problem u učenju koji se ogleda u lošim strategijama učenja i problemima u čitanju i pisanju, lošem pamćenju diktiranog teksta (diktat u školi), kada dijete zapamti dvije od tri riječi i tada gubi dalji tok pisanja. Roditelji tada primjećuju da dijete ima problem u usvajanju školskog gradiva, gdje se navika grickanja noktiju udruži sa teškoćama u učenju.
Dijete koje doživljava neuspjeh u školi prilikom usvajanja vještina čitanja i pisanja svoju frustraciju može da ispolji i tako što će usvojiti ovu nervoznu i lošu naviku, koja vremenom dobija šire razmjere.
Kako pomoći djetetu koje gricka nokte?
Svako grickanje noktiju je individualan fenomen i možemo otkriti da iza toga stoje različite dječje potrebe i osjećanja.
Ono što je zajedničko jeste da je ta navika jedna od prisilnih radnji i da se svrstava u emocionalne poremećaje pri čemu dijete najčešće nije svjesno toga što radi, kao ni toga šta ta navika “radi za njega”. Djetetu treba pomoći da osvijesti šta radi i kako to radi.
Prvi korak ka promjeni jeste da postanemo svjesni da naše dijete ima problem i da ne zna da ga riješi a rješava ga tako što gricka nokte, da postanemo svjesni nečega kod nas samih, da smo možda mi uzrok tog problema (roditelj, škola) da to prihvatimo, sagledamo, uočimo, pripišemo mu značenje i osmislimo način kako da ga riješimo, a pritom da mu damo ime tj. da nađemo uzrok.Djeca sve to ne mogu sama. Potrebna im je pomoć stručnjaka, logopeda, psihologa, učitelja ili roditelja. (yumama)
