Ljubimci

Iako je internet pun savjeta i priča o ljubimcima, sve te informacije često nisu tačne, a nekada se radi o potpunim izmišljotinama. Ovo je lista najčešćih mitova u koje vjeruju mnogi ljudi:

Mješanci su zdraviji od čistokrvnih pasa

Jedan od najčešćih mitova o psima koji nije tačan. Jedno istraživanje je dokazalo, proučavajući 24 genetskih poremećaja, da je bilo vrlo male ili gotovo nikakve razlike između testiranih miješanih i čistokrvnih pasa.

Suv nos znak je bolesti

Pseći nos zaista nije dobar pokazatelj zdravstvenog stanja psa. Suzni kanali kod pasa prazne se kroz njihov nos i ostavljaju mokar trag, ali to ne mora nužno da znači da postoji problem kad je on suv.

Pseća usta čistija su od ljudskih

To ne znači da su prljavija, već je stvar u tome da su prljava i jedna i druga. Psi i ljudi imaju sve vrste bakterija u ustima, a mnoge od njih u psećim ustima nisu štetne za ljude, kad dobiju poljubac od svog ljubimca.

Psi vide samo crno i bijelo

Neka istraživanja pokazala su da i to nije istina. Iako ona ne mogu biti visoko pouzdana, pokazala su da su psi sposobni vidjeti nijanse plave i žute.

Jedna ljudska godina označava sedam psećih

Istina je da psi stare brže od ljudi, ali teško je tačno izračunati tu razliku. Raspon od rase do rase te pojedinca do pojedinca mogao bi dati puno više odgovora pa se brojka sedam uzima zapravo kao vrlo pojednostavljeni odgovor. Psi postaju zreliji i stare drugačije i to obično male vrste brže od onih većih. Takođe, manje pasmine obično imaju i duži životni vijek, a ovo sve vam može poslužiti za to da vidite kako stvari tu mogu biti itekako komplikovane.

Neke rase ne izazivaju alergijske reakcije

Činjenica je da za niti jednu rasu ne možemo to tvrditi 100 odsto. No, postoje one koje izazivaju puno manje reakcije od nekih drugih. Bitno je da znate da ljudi zapravo nisu alergični na dlaku, nego na njihovu slinu. Ona zatim dolazi na njihovu dlaku kada se čiste te tim putem prelazi u okolinu i na čovjeka kada otpada, uzrokujući alergijsku reakciju.

Psi jedu travu samo kad im je loše

Iako će mnogi psi povraćati nakon što pojedu travu, to ne mora uvijek biti slučaj. Neki psi zaista vole da jedu travu iz nekog razloga. Čak i kad vaš pas jede travu kako bi izazvao povraćanje, to ne treba biti razlog za uzbunu, piše Index.

Izvor:Nezavisne

VLASNICI pasa tvrde da njihovi ljubimci mogu da osete njihovu tugu, a sada su isto utvrdili i naučnici sa Džon Hopkins univerziteta. Ne samo da pas oseća kad je vlasnik uznemiren, nego će i uraditi sve što je u njegovoj moći da ga uteši.U istraživanju objavljenom u magazinu "Učenje i ponašanje" učestvovala su 34 psa više rasa, uključujući zlatnog retrivera, labradora, mopsa. Pse i vlasnike su delila providna vrata, pa su ljubimci mogli da vide i čuju svoje hranitelje dok pevaju, ispuštaju nejasne zvukove i plaču.

Dirljivo, psi čiji su vlasnici plakali hrlili su ka svojim hraniteljima i otvarali vrata ne bi li došli do njih, i to tri puta brže od pasa čiji su vlasnici ispuštali nejasan ton. Takođe, psi koji su potrčali da uteše svoje rasplakane vlasnike imali su niži nivo stresa, što ukazuje da im pomoć osobi koja brine o njima pričinjava zadovoljstvo.

Najviše stresa zabeleženo je kod pasa koji nisu ni probali da dođu do vlasnika. Ali, kako kažu istraživači, razlog za ukočenost nije manjak brige, već činjenica da psi nisu znali kako da pomognu.

Izvor:Večernje Novosti

150. rođendan zlatni retriveri proslavili su u mjestu gde je njihova rasa i nastala - u Hajlendu u Škotskoj.

Rasu je odgajio zemljoposjednik Dudlej Marjobribans, poznatiji kao lord Tvidmat, u selu Tomič u 19. veku.

On je spojio ravnodlakog retrivera i tvid vodenog španijela na svom imanju.

Lord Tvidmat je želio psa koji će moći da pliva dugo u jezeru da bi dovukao divlje ptice, koje on ubije.

Klub zlatnih retrivera Škotske organizovao je ove sedmice masovno okupljanje zlatnih retrivera i njihovih vlasnika.

Organizacija Prijatelji Gusačana, koju je osnovala Amerikanka Džoj Viola, napravila je statuu da obilježi nastanak ove rase.

Izvor:Nezavisne

Naučnici sa Medicinske škole Ikan iz Njujorka, otkrili su novu vrstu virusa psećeg gripa koji deli sličnosti sa virusom svinjskog gripa, koji je doveo do pandemije 2009. godine, kada je umrlo oko 300.000 ljudi.

"Canine influenza", kako se bolest stručno naziva, visoko je zarazna respiratorna bolest koja može da bude smrtonosna za psa, ako se ne leči kako treba. Širi se kroz vazduh, kapljično, kada zaraženi pas kašlje, kije ili laje.

Za sada, mogu da se zaraze samo psi. Parkovi i mesta na kojima se psi zadržavaju uobičajene su lokacije na kojima se bolest širi. Može da se dobije i preko psećih ležajeva ili ćebadi.

Nedavna studija je, međutim, došla do zaključka da psi mogu da budu domaćin određenih virusa koje mogu da prenesu ljudima.

Simptomi su kašalj i nos koji curi. Psi sa virusom gripa mogu da počnu teško da dišu, letargični su i gube apetit. Ako pas pokaže neke od ovih simptoma, važno je odmah odvesti ga kod veterinara, naročito ako živi sa drugim psima.

Jaki i otporni psi mogu sami da pobede bolest. Važno je da im sveža voda uvek bude u blizini. Za oporavak od virusa, psu treba od 10 do mesec dana. Možda će im biti potrebni i antibiotici, kao podrška imunološkom sistemu dok se bore protiv bolesti.

Dok se ne oporave, trebalo bi ih izolovati od drugih pasa. Vlasnici bi morali da prate sve sa čime pas dođe u dodir, kako bi smanjili rizik širenja infekcije. Protiv psećeg gripa postoji i vakcina.

Psi koji izbegavaju druge pse, imaju manji rizik da dobiju grip, ali je vakcinisanje važno. Važno je i redovno prati pseće dušeke i ćebad, kao i druge stvari koje psi koriste. Bolestan pas mora da se odmara i kvalitetno hrani, a sveža voda bi trebalo stalno da mu bude dostupna.

Najnovija ispitivanja pokazuju da gotovo sve bolesti koje su povezane s poremećajima ponašanja i s poremećajima ličnosti i komunikacije mogu da se jave i kod životinja, a naročito kod pasa koji su u direktnom kontaktu sa čovjekom, te bivaju izloženi gotovo istovjetnim vrstama stresa.

Nekad su oboljenja poput poremećaja ličnosti i drugih vidova mentalnih bolesti bila rezervisana samo za populaciju ljudi. Usljed postajanja govora kao metode komunikacije, bilo je veoma lako uočiti različite poremećaje u komunikaciji, a pomoću utvrđenog načina ponašanja s drugim ljudskim bićima čovjek je vrlo rano bio sposoban da prepozna i poremećaje ponašanja kod drugih ljudi.

Međutim, napretkom nauke i povećanjem upotrebe lijekova počeli smo da zapažamo i promjene u ponašanju životinja koje su odudarale od uobičajenog. Takođe, počeli smo da zapažamo i da određeni lijekovi koji su eksperimentalno davani životinjama takođe utiču na njihovo ponašanje na isti način kao i kod čovjeka, piše Pet Magazine.

Naravno, prvo polje ispitivanja bilo je polje straha. Davanjem lijekova koji su regulisali osjećaj straha kod čovjeka zapaženo je da potpuno isti efekat imaju i kod životinja. Tako se kasnije pokazalo istovjetno djelovanje antidepresiva i drugih medikamenata.

Tada je uslijedilo logično pitanje: Kako je to moguće? Šta se dešava s osjećanjima životinja? Da li i oni sanjaju i imaju noćne more? Posjeduju li iste strahove?

Pokazalo se da je na sva pitanja odgovor prost – DA.

Jedno od najinteresantnijih polja ispitivanja jeste demencija koja je okarakterisana kao opšti izraz za propadanje mentalnih sposobnosti u takvoj mjeri da onemogućava svakodnevan normalan život. Napretkom veterinarske nauke i njenim približavanjem medicini koja se primjenjuje kod ljudi, život kućnih ljubimaca značajno se produžio. Tako su veterinari u svojim praksama počeli da budu upozoravani od vlasnika na čudna ponašanja svojih ljubimaca i na promjene navika koje su do tada bile nepoznate. Takve promjene su mogle da budu minimalne, suptilne, ali ponašanje je moglo da počne naglo da se mijenja. Pogotvo pri naglim promjenama koje nisu bile izazavane vidljivim razlozima, opravdano se sumnjalo da dolazi do promjena u obrascima ponašanja koji nisu uslovljeni promjenama u spoljnoj sredini (okruženju). Odgovor je morao biti pronađen na drugoj strani. U promjenama moždanih aktivnosti.

Mnogi vlasnici su primijetili da njihovi psi tokom vremena, a pogotovu ako prelaze starost od deset godina, počinju duže da spavaju, teže se bude i nervozniji su kad se probude. Ne žele da izlaze napolje ujutro ili po lošem vremenu, i mogu i pokazati i agresivnost pri insistiranju vlasnika na pređašnjim navikama. Slično ponašanje se može zapaziti i kod starijih ljudi, i smatra se da ukazuje na početak demencije kad je jedan od osnovnih simptoma sporije prilagađavanje mozga na novonastale situacije. Kao i stariji ljudi, i psi mogu promijeneti ponašanje, pa je tako zapaženo da polako zamjenjuju dan za noć. Noću manje spavaju, više vremena provode u besciljnom lutanju kroz stan, ubrzanije dišu i pokazuju veću osjetljivost na zvuke. Čak i na neke zvuke na koje ranije nisu reagovali, u starijim godinama počinju da reaguju, pa čak i da pokazuju strah .

Ovakvi premećaji, osim ako nisu izazvani nekim oboljenjima, nazivaju se kongnitivnom disfunkcijom kod pasa (canine cognitive dysfunction − CCD) što je po dijagnozi istovjetno s demencijom kod ljudi.

Najčešči simptomi CCD su:

•     Povećanje vremena koje pas provodi u spavanju i/ili neaktivnosti
•     Smanjenje interesovanja za događaje u okolini, apatično ponašanje
•     Namjerno izbegavanje ustaljenih navika
•     Lagani gubitak ranije stečenog znanja, pogotovo kod treniranih pasa
•     Gubitak kućnih navika
•     Povećano pokazivanje straha (zadihanost,drhturenje, iznenadana besciljna kretanja…)
•     Ne odgovaranje na komande
•     Neprepoznavanje okruženja i ljudi koje svakodnevno sreće (uključujući i ukućane)
•     Otežano kretanje kroz poznato okruženje (stan vlasnika, park u koji svakodnevno odlazi)
•     Lajanje bez vidljivog raloga i pokazivanje agresije u normalnim situacijama
•     Stajanje u ćošku i dugotrajno stajanje s glavom okrenutom ka zidu
•     Konfuzija i dezorijentacija
•     Besciljno lutanje

U toku promjene ponašanja veoma često se pojavljuju i epileptični napadi koji mogu biti izazvani naglom pojavom zvukova, paljenjem svjetla (fotosenzitivna epilepsija) ili nekom formalnom radnjom koja je bila uobičajena. Ovo je i odgovor na jednuo od čestih pitanja koje se postavljalo u veterinarskom krugovima, a nije imalo adekvatno objašnjenje u fiziologiji i patologiji – pojava epileptičnih napada kod starijih pasa za koje se nije moglo naći patološko objašnjenje. Uzrok je bio CCD.

Naravno, nikad ne treba zaboraviti da sve ove promjene u ponašanju mogu biti izazvane i patološkim oboljenjima koji se mogu javiti kod starijih pasa. Naročito dugotrajna skrivena metabolička oboljenja mogu dovesti do ovakvih stanja. Tu prije svega spadaju oboljenja bubrega, dijabetes, bolesti štitaste žlijezde, poremećaji varenja, anemije, hronični bolovi, bolesti zglobova i kostiju i skrivena tumorska oboljenja.

Zbog svega navedenog, naši kućni ljubimci koji spadaju u kategoriju seniora traže povećanu pažnju i njegu. Potrebno je obratiti veću pažnju na njihovo zdrvstveno stanje i prevenirati sva moguća oboljenja koja mogu imati za posljedicu navedene simptome. Međutim, ako nema dijagnostiovanih bolesti, na kraju se moramo pomiriti sa činjenicom da boluju od demencije i moramo pokušati da im olakšamo stanje i smptome koje imaju. Takođe, starijim psima je potrebno davati i određene suplemente (omega 3 i omega 6) i prilagoditi ishranu. Naravno, i tu je jedan od naboljih lijekova – povećana pažnja i što više ljubavi.

(petmagazine.rs)