Jedno veče, Olivije je morao da izađe usred spremanja salate zbog hitnog slučaja. Njegov pomoćnik Ivan Ivanov iskoristio je to da uđe u kuhinju, i tom prilikom je popisao sve sastojke i odokativni proces izrade. Ivanov je ubrzo prešao u konkurentski restoran gdje je pravio veoma sličnu salatu, preimenovao ju je u „glavna salata” ili na ruskom „stolični” ali, kao da joj je nedostajao neki sastojak nije bila kao Olivijeova salata. Ljudi koji su probali originalnu Olivijeovu salatu, tvrdili su da niko nije uspio da je napravi tako ukusnu kao što je to mogao on.
Nakon Olivijeove smrti, Ivanov je prodao recept poznatim novinskim kućama, koje su objavljivanjem tajnog recepta Olivijeove salate proširile i popularisale ovaj mit, pa je, ako je vjerovati, on zaslužan za to što je ova salata ušla u istoriju. Jedan od prvih štampanih recepata za Olivijerovu salatu potiče iz 1894. godine.
I kao što to biva sa gurmanskim jelima, skuplje namirnice zamenjene su pristupačnijim, pa su ubrzo nastale razne verzije ruske salate.
Iako se misli da samo Srbi, koji su inače skloni preterivanju u hrani tokom praznika, gaje veliku naklonost prema ovoj salati, ona je popularna i u Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj, gdje skoro i da nema restorana u kome ne služe ovu salatu. Jede se i u Iranu, Španiji, Portugalu i Turskoj, a svako je unio poneku izmjenu u odnosu na originalni recept.
mojdoboj.info
