Mame i bebe

"Budi nježna", "Pazi kako se odijevaš", "Nemoj ga izazivati", "„Nemoj plakati, ti si muško", "Ti možeš sve, pa, zaboga, muško si."

To su samo neke od rečenica koje, svjesno ili nesvjesno, govorimo djevojčicama i dječacima od njihove najranije dobi. I upravo one čine velik dio krivnje za ono čemu svjedočimo u čitavoj regiji.

Dok danima čitamo mučne priče o seksualnom zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju, ne možemo se ne zapitati gdje smo toliko pogriješili.

Kako je moguće da nakon više od stoljeća borbe sufražetkinja žena još uvijek ne može samostalno šetati bez straha i da ne shvaćamo da njezino Ne znači isključivo Ne, da mora strahovati od autoriteta i pognuti glavu kada joj se upute seksistički komentari?

Kako je moguće da kao društvo toleriramo desetljeća zlostavljanja i uznemiravanja, a na koncu upiremo prstom u žrtvu i pitamo je zašto je šutjela?

Međutim, svi ti ljudi nisu postali takvi preko noći. U svemu tome  iznimno je veliku ulogu imao odgoj. Upravo smo zato razgovarali s magistrom psihologije Teom Magdić, koja nam je dodatno objasnila ovu tematiku i ukazala na to kako od prvog dana treba odgajati dječake da bi poštovali djevojčice i žene.

Sve ono što dijete nosi u sebi i sve što ga okružuje utječe na odgoj. Od djetetova temperamenta, afiniteta, do stila roditeljstva, komunikacije, vrtićkog i školskog okruženja. Za djecu često kažemo da su spužvice dok su mali; ona idu kroz svijet i upijaju iskustva, događaje, riječi i izraze, i tako stvaraju sebe i svoj pogled na svijet, ističe psihologinja.

Kako dodaje, kada govorimo o odgoju dječaka i djevojčica, ne možemo ignorirati razlike.

U mnogim sredinama dječake se potiče na inicijativnost, hrabrost, snagu i potiskivanje emocija, dok se od djevojčica očekuju nježnost, briga o drugima, ali i stavljanje drugih na prvo mjesto.

Poticanje tih karakteristika kod dječaka često je popraćeno izrazima poput 'Ti si sad već veliki dečko, a veliki dečki se ne ljute zbog gluposti' ili 'Veliki dečki ne plaču!', što je potpuno pogrešno. Veliki dečki se ljute i veliki dečki plaču.

Potiskivanje emocija i njihovo neizražavanje ne znači da te emocije ne postoje unutar odraslog muškarca ili da ga na neki način ne muče. Dječacima, kao i djevojčicama, treba omogućiti slobodno izražavanje stavova i emocija.

Nažalost, u tradicionalnom društvu pred dječake se još uvijek postavlja puno stereotipnih očekivanja i pravila koja mu onemogućuju normalno emocionalno funkcioniranje i kasnije u životu mogu predstavljati problem u odnosu s partnericom, napominje Magdić.

Sve se to može spriječiti odgovarajućim odgojem od prvog dana, a psihologinja ističe tri jednostavna načina za to.

Najbolji način za poučiti dijete o pristanku, osobnim granicama i poštovanju jest svojim primjerom.

1. Odgovarajte im na pitanja

Djeca vrlo rane shvate da se međusobno biološki razlikuju. Samo zato što neke apstraktne pojmove ne mogu shvatiti, ne treba im uskratiti pravilno objašnjenje. Dječaci imaju penis, a djevojčice vaginu. Sakrivanje bioloških činjenica od djece kasnije može stvoriti određeni osjećaj srama, zato im je važno odgovoriti na sva njihova pitanja.

2. Učite ih poštivanju osobnih granica

Ako nam se čini da dječak ima neprimjeren odnos prema djevojčici, bilo fizički ili verbalno, odnosno da se ponaša tako da je djevojčici neugodno, važno je da odrasla osoba dječaku da do znanja da je takvo ponašanje neprimjereno iz određenog razloga, ali isto tako da do znanja djevojčici da ne treba šutjeti i biti žrtva takvog ponašanja.

I dječake i djevojčice treba odgajati tako da budu tolerantni, poštuju tuđe granice, ali i da poštuju svoje granice i znaju se zauzeti za sebe.

3. Budite primjer

Najbolji način da se dijete pouči o pristanku, osobnim granicama i poštovanju jest vlastitim primjerom. Roditelji često djeci govore jedno, no svojim primjerom (odnosom u braku, odnosom s roditeljima) djetetu pokazuju drugo. Vrlo je važno biti konzistentan i jasan u postavljanju pravila i očekivanja djetetu, inače će dijete biti zbunjeno i nesigurno u to kako se treba ponašati.

Djetetu trebamo dopustiti da odbije poljubac ili zagrljaj ako mu to uzrokuje neugodu. Isto tako, dijete trebamo učiti da drugima pristupi s pitanjem: "Je li u redu ako te zagrlim, poljubim?" Tako trebamo pristupiti i mi svom djetetu kad nam se čini da ono osjeća neugodu ili odbojnost prema nečemu.

Napominjemo, izuzetno je važno da u takvom načinu odgoja sudjeluju i otac i majka te da oboje budu primjer. Bilo bi krajnje vrijeme da prestanemo samo majku vezivati za odgoj, a očeve gledati kao "pomoć". Ne, oni nisu nikakva pomoć. Dijete je jednako njihovo kao i majčino, a u skladu s time trebale bi biti i njihove obveze, pa tako i učenje o poštovanju djevojčica i žena. Jedino će tako naše djevojčice i dječaci, ugledajući se na pozitivne primjere iz svoje najbliže okoline, moći krojiti neku bolju budućnost. Jer zaista je bilo dosta.

izvor:zadovoljna.hr

Još od djetinjstva počela sam jasno da primjećujem razlike u ophođenju prema dječacima i djevojčicama.

Dječacima se davalo za pravo da se više ljute, prave veće nestašluke i dobijaju manje kućnih zadataka nego djevojčice.

U školi su nam govorili da je prirodno da su dječaci nemirniji, a da smo mi baš tako fine jer smo primjerne.

Kada sam došla u tinejdžerske godine, razlike su postale jasne. Te godine su donijele buru i naše tijelo je počelo biti predmet razgovora i dobacivanja. Odjednom neke stvari više nisu bile primjerene za nošenje i naglašavano nam je da dobro pazimo šta radimo i ko nas gdje može vidjeti.

U tim godinama, već su nas naučili da nije primjereno da nas komšije vide sa različitim momcima, čak ni drugovima jer “šta se može pomisliti o nama!?”.

O sexu se, naravno, nije pričalo. To je tabu tema i to se uči negdje od nekoga.

Možda o sexu nismo učene, ali nam je rečeno da maksimalno izbjegavamo osamljivanje sa muškarcima koje ne poznajemo jako, jako dobro jer se ne zna ko je manijak i ko nas može silovati.

A i ti koje dobro poznajemo, isto nas mogu silovati.

Pred kraj fakulteta, počeli su da nam govore da razmišljamo o udaji i rađanju.

Kada smo kod rađanja, to nakon dvadeset i pete godine postane opštedruštveno pitanje, a ne pitanje ličnog izbora. A postane i jedno od glavnih pitanja poslodavca pri intervjuima za posao.

Negdje usput nam je rečeno da možemo imati i četiri fakulteta, ali da nam krpa i šerpa ne “ginu”.

Isto su nam rekli da se dobra žena žrtvuje za druge.

Na ovim prostorima vjekovima se radi na veličanju važnosti žrtvovanja žene – za muža, djecu, roditelje, familiju i sve ostale.

Pitanje pozicija žena na važnim funkcijama je posebna tema.

I djevojka/žena je završila fakultet ili dva i zarađuje, ali nije to to.

Pošto nije to to važne funkcije se daju muškarcima.

Važne pozicije i poslovi na našim prostorima se dogovaraju uglavnom u kafanama. A zna se da je kafana muško mjesto.

Istina, dogovaraju se radna mjesta i u strankama na način da skoro sva važna mjesta daju muškarcima, a onda nešto sitno ostane i za “ljepši i nježniji pol” jer je lijepo da se kvote popune.

Za one žene koje ipak uspiju stići do uspješne pozicije bilo u biznisu, umjetnosti, politici ili u bilo kojoj drugoj oblasti poštenim i teškim radom pokušava se iznaći “tajna uspjeha”, odnosno ko li je doveo tu gdje jeste. I po pravilu to mora biti neki muškarac.

Ovo je samo djelić onoga šta naše društvo u suštini jeste. A šta se dešava i koja je količina seksizma i zlostavljana prisutna među nama je pokazala i stranica Nisam tražila na kojoj je već iznijeto mnogo ispovijesti o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju.

Ne, to nisu neke žene tamo negdje. To su naše sestre, rodjake, komšinice, koleginice, drugarice, profesorice, tete koje srijećemo svaki dan u trgovini… Ukratko – djevojčice/djevojke/žene svih profesija i generacija koje su kroz sve to prošle same samo zato što je društvo kakvo jeste.

Naše društvo može i mora biti drugačije jer više ni jedna djevojčica/djevojka/žena ne zaslužuje da pati i prođe kroz bilo šta slično.

A da li će se promijeniti zavisi od svih. U ovoj priči nema onih koji imaju pravo biti nezainteresovani i indolentni. Jer je ta nezainteresovanost dovela do toga da naša odrastanja liče u dobroj mjeri na Survivor.

Činjenica je da negdje između stega svih vrsta rastu djevojčice/djevojke/žene i bore se za sebe.

I želim glasno reći da sam ponosna na sve nas.

Preuzeto sa: amelafrljuckic.com

izvor:lolamagazin.com

Čak i kada su vrlo mali, često dečake učimo da treba da budu jaki. Emocije se predstavljaju kao ženska stvar, što dovodi do toga da oni ne znaju da izraze svoje emocije kako treba, i kasnije izrastu u muškarce koji ne umeju da rukuju svojim emocijama.

Mozak dečaka i devojčica se razvija različito

U odnosu na devojčice, muški mozak je teži, sa velikim hipotalamusom. To je zato što oni primaju veću količinu testosterona u trećem trimestru trudnoće. Pored toga, i mišići im postaju teži. Dobijaju veću snagu, ali uz to i manjak samoregulacije emocija.

Devojčice brže sazrevaju

Mozak devojčica razvija se mnogo brže nego kod dečaka. Već na rođenju, oni za devojčicama kasne oko 6 nedelja. I kasnije kako rastu, oni sporije od devojčica razvijaju svoj mozak.Dečaci su ranjiviji na majčinski stres i porođajne traume
Studije su istakle i to da su muški embrioni osetljiviji na majčinski stres, čak i trenutku začeća. Muški fetusi skloniji su poremećajima poput cerebralne paralize. Takođe, kod dečaka su veće šanse za prevremeni razvoj.

Sve ovo dovodi do činjenice da su dečaci osetljiviji na porođajne traume i da se nikako ne preporučuje pružanje manje količine emocija dečacima.Kako da odgajate dečaka u emocionalno pozitivnom okruženju
- Ohrabrujte ga da pokazuje emocije gradeći poverenje.

- Saslušajte njegova razmišljanja i probleme pažljivo i ne žurite da im odmah date rešenje problema ili savet.

- Čitajte knjige koje promovišu ljubav, empatiju, zahvalnost.

- Razgovarajte sa njim o emocijama od malena.

- Pružajte mu bezuslovnu ljubav svakodnevno.   (yumama)