Kad sam bila trudna, gledala sam prekrasne profile raznih mama na Instagramu. Dijete milo leži u krevetiću, dijete sisa dok majka savršeno valovite kose milo gleda u njega, bijele ispeglane plahte, šalica beskofeinske kave i vaza s tulipanima, znate već kako izgledaju ti profili. Kao bajka. Jer jesu bajka. Kao što ne postoji Pepeljuga, ne postoji ni takav život s djetetom.

Znaš to, ali ne znaš za hormonsko plakanje u tjednima nakon poroda. Influencerice ne pričaju o tome. Plakanje se ne lajka. A zapravo većina nas mama plače nakon poroda, i to je sasvim normalna pojava koja se zove baby blues. I kad prođe blues, dio mama ostaje nesretan, neispunjenih očekivanja koja su se pred njih podstavljala prije poroda. Nekom starijem se požališ pa kažu kako toga nije bilo ranije. Nije li?

Pročitala sam knjigu Betty Friedan iz 1960-ih "Feminine Mystique" i naletjela na poglavlje koje se zove "Problem koji nema ime". Dok sam ga čitala, u sebi sam govorila "ovo sam trebala znati ranije".

Betty Friedan je još prije 60 godina intervjuirala majke koje su joj anonimno priznavale da nisu ispunjene, da su usamljene i da ih je sram priznati kako su izgubljene usred podizanja obitelji. Američka predgrađa s kućicama ispred kojih su savršeno pokošeni travnjaci bila su slika sretnih obitelji, a u tim kućama živjele su nesretne mame.

No o tome se nije govorilo. Nije bilo društvenih mreža. Nismo mogle lako jedna drugoj dijeliti informacije, nismo se natjecale s cijelim svijetom u tome koja je mama bolja, nego samo sa susjedstvom. Danas je stanje gore jer se mjerimo sa svima.

Nije teško zapasti u depresiju. Prije su se majke brinule oko ospica i dječje paralize, danas se brinu oko korone i 101 stvari koje nisu postojale ranije.

Mame influencerice toliko lažiraju stvarni život da olako drugima stvaraju komplekse, jednako kao što fotošopirane žene na naslovnicama nameću nestvarne standarde ljepote zbog kojih mislimo da smo ružne, ili barem nedovoljno lijepe. Jer tamo nitko nema grbu na nosu, prišt ili dlaku na bradi, podočnjake također.

Ne, mame influencerice nisu neispavane, to se sve raduje non-stop, popeglane frizure, savršena šminka. A opet, brendovi guraju samo takve mame. Jer stvarne mame, one koje prezentiraju stvaran život, nisu u skladu s brendovima. Kako da se krema reklamira ako dijete slučajno plače? Ispast će da krema pecka pa da dijete plače. Kako da se beskofeinska kava reklamira uz mamu s podočnjacima? To jednostavno nije poželjan život, imati podočnjake. A brendovi prodaju bolji život. Oglašavanje je prodaja boljeg života.

Nije teško zapasti u depresiju. Prije su se majke brinule zbog ospica i dječje paralize, danas se brinu zbog korone i 101 stvari koje nisu postojale ranije. Prije su majke pile Valiume ili kako se to popularno u slengu zvalo Mother’s Little Helper (Mamin mali pomagač), a danas piju antidepresive.

Pisala sam vam o postporođajnoj depresiji i ranije. Mislim da jedan članak nije dovoljan. Moramo dovoljno puta ponoviti nešto da to normaliziramo. Postporođajna depresija nije bolest modernog doba ništa više nego što je to bila bolest doba naših baka i mama, samo se o tome nije govorilo.

A kad se o nečem ne govori, onda to ne postoji. Danas kad su žene dobile snagu da se otvore i pričaju o svemu, čini nam se da se odjednom pojavila i ta nesretna depresija, ali stvar je samo da smo napokon progovorile o tome!
Šezdeset godina nakon Betty Friedan osjećamo isti problem kao i naše bake i mame, samo na drugačiji način.

Danas žene uglavnom rade. Osjećaju pritisak jer rade, a nisu sa svojom djecom. Ako pak ne rade, onda osjećaju kao da ih društvo gleda negativno. Zbog toga se često uznemirujemo i preispitujemo svaku odluku. Obveze su postale strašne, kompetitivnost je narasla, normalno da nam je život ponekad kaotičan i prenatrpan. Željele bismo sve kućice uspješne žene poklikati:

• Radim i uspješna sam u poslu
• Provodim puno vremena s djetetom
• Svaki dan kuham zdravo
• Educiram se o odgoju
• Vozim djecu na x aktivnosti

I tako dalje. Znate na što mislim.

Uostalom, prije smo živjeli u zajednicama, u kućanstvima u kojima su mame i bake uskakale, a danas većina mama nema pomoć koju ne treba platiti. Srećom, pomalo kao društvo napredujemo i očevi sve više shvaćaju koja je njihova uloga u odgoju djeteta te nose s nama mamama teret roditeljstva.

Ako mislite da je samo vama teško, nije. Potražite pomoć, postporođajna depresija da se liječiti. Niste ludi, s vama je sve OK, samo vas je malo "prebacilo". Osim stručne pomoći, više se družite.

Nazovite prijateljicu i izađite s njom van u šetnju ili na kavu, socijalizacija je jako korisna za mlade mame. I dajte si vremena. Prije svega za sebe.

izvor:zadovoljna.hr

Informacije o odgoju nikada nam nisu bile dostupnije, no istodobno nam se čini kao da nikada nije bilo izazovnije odgojiti djecu u ljude koji će znati hrabro se zauzeti za sebe. To posebno dolazi do izražaja kada je u pitaju odgoj djevojčica. Mnogi roditelji pitaju se kako odgojiti hrabru i samopouzdanu djevojčicu.

I upravo je to pitanje ono koje si zaista i treba postaviti. Odgoj počinje od onih koji su djetetu najbliži. Da, kasnije tu mogu uskočiti odgojitelji i učitelji, no temelji se stvaraju kod kuće još prije nego što djevojčica uopće stupi u vrtić.

Važno je od prvog dana dati joj do znanja da je bila željena, da je voljena, da je pred njom čitav svijet mogućnosti i da vrijedi jednako kao i dječaci, nipošto manje.

Istraživanje objavljeno u časopisu Science 2017. godine pokazalo je da djevojčice već u dobi od šest godina počinju vjerovati da su plahije i manje talentirane od dječaka, a zbog toga se manje trude slijediti svoje snove i ambicije.

Do toga ne bi ni došlo da ih u to nije uvjerilo društvo, prije svega njihova bliža okolina. I zato je upravo sada vrijeme da počnemo odgajati neustrašive djevojčice.

Ovo su neki od načina s kojima možete pomoći.

1. Pažljivo birajte igračke
Mnoge od nas odrastale su igrajući se s barbikama savršenih (nerealnih) proporcija koje su imale sve: savršenu kuću, savršenog muža i savršenu odjeću. Neizostavne su bile i tipično „ženske“ igračke poput kuhinja, svih mogućih plastičnih kućanskih uređaja i slično.

I to nije loše ako se usto djevojčici omogući da se igra i drugim igračkama poput autića, mikroskopa, teleskopa, kockica, lopti, slagalica...

Nemojte svoju djevojčicu stavljati u kalupe i unaprijed pretpostaviti da će voljeti ružičastu boju i „ženske“ poslove.

Djevojčici treba omogućiti da istražuje, ispravlja, isprobava, provjerava, razmišlja.

Pokušajte naći ravnotežu i ponudite joj izbor među čitavom lepezom igračaka. Na kraju će sama odlučiti što želi i koje joj igračke više odgovaraju. Omogućite joj i da sama to jasno i glasno kaže.

2. Čitajte joj priče s hrabrim junakinjama
Bajke na kojima smo mi odrastali odavno više nisu u središtu pozornosti. Prošlo je vrijeme kad je svaka djevojčica bila učena da mora čekati svog princa koji će je spasiti i učiniti njezin život čarobnim. Baš svaka djevojčica može živjeti punim plućima i bez toga.

To su nam pokazale i priče o stvarnim junakinjama koje su posljednjih godina uzele maha. Priče za laku noć za mlade buntovnice, Fantastično sjajne žene koje su promijenile svijet, Ada Vijugica, te Priče o neustrašivim hrvatskim ženama.

To su samo neke od knjiga koje nadahnjuju djevojčice da sanjaju velike snove. Mnoge od junakinja iz spomenutih knjiga borile su se s predrasudama, i to na svim poljima života, naročito tijekom pokušaja ostvarenja karijere. I unatoč svemu uspjele su.

Što češće čitajte svojim djevojčicama takve priče. O liječnicama, znanstvenicama, balerinama, učiteljicama, aktivisticama, fizičarkama, pilotkinjama... Ne postoji zanimanje u kojem djevojčica ne može ostvariti svoj puni potencijal.

3. Zajedno nabrojite njezine jake strane
Znate li što vaša djevojčica misli o sebi? Na radionicama koje sam vodila našla sam se u situacijama kada su djevojčice morale navesti što im ide od ruke. I zastale. Istodobno su mi nabrojile sve u čemu je dobar njihov brat ili bratić, ali ne i one same. Čula sam i rečenice poput Ja ništa ne znam, ni u čemu nisam dobra. A to naprosto nije istina. Svaka je djevojčica prepuna vrlina.

Potaknite je da počne govoriti o tome. Počnite od vanjskog izgleda. Sjednite s njome ispred ogledala i nabrojite što se vama sviđa na sebi, a potom pustite nju da kaže što se njoj sviđa u njezinu izgledu. Oči, duga kosa, usne, noktići? Potičite je da se otvori. Nemojte joj dati da odustane.

Potom prijeđite na njezine unutarnje vrline. Pitajte je misli li da lijepo crta, je li dobra prijateljica, brine li se dobro za kućnog ljubimca, što misli o tome kako čita ili zbraja... Vjerujte, budete li ustrajni, sama će naći bezbroj kvaliteta kod sebe.

Ako je riječ o djevojčici koja već zna čitati i pisati, sve te vrline zapišite na papir u 2. licu jednine. Kad joj bude teško ili bude naprosto imala loš dan, neka pogleda na taj papir i sjeti se koliko vrijedi.

4. Omogućite joj pustolovine u prirodi
Hvatanje žaba, preskakanje lokvi, ganjanje mrava, skupljanje kamenčića u džepove i penjanje na drveće nisu aktivnosti koje su rezervirane za dječake. U njima itekako trebaju uživati i djevojčice. Boravak u prirodi i njezino istraživanje omogućit će joj ne samo razvoj motoričkih i kognitivnih vještina nego je poučiti i tome kako uvijek treba istraživati, kako uvijek treba biti otvorena uma prema svemu poznatom i nepoznatom što nas čeka.

Boravak u prirodi, čak i u gradskome parku, dva sata tjedno znatno poboljšava zdravlje i blagotvorno djeluje i na naš um i tijelo, pa tako i na naše djevojčice.

5. Potičite njezinu kreativnost
Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema, ili poveznica novih između postojećih ideja ili pojmova. Smatra se da proizvodi kreativnih misli sadrže originalnost i primjerenost. Alternativno i svakodnevno mišljenje pojma kreativnosti jest jednostavno – stvaranje nečega novog.

I upravo je tu vještinu potrebno razvijati kod djece od najranije dobi. Djetetu treba omogućiti da istražuje, ispravlja, isprobava, provjerava, razmišlja. U konačnici, misliti kreativno znači uvidjeti veze između nepovezanih iskustava koje se pojavljuju u obliku novih misaonih shema.

Poticanje kreativnosti dugoročno će se isplatiti jer su kreativne osobe, prema spoznajama iz psihologije, otvorenije prema svojoj okolini, samouvjerenije, hrabrije, zrelije, pokazuju inicijativu, imaju osjećaj za humor, ustrajno rade na zadacima sve dok ih ne privedu kraju te su znatno neovisnije od drugih.

Znate li što vaša djevojčica misli o sebi? Zajedno s njome nabrojite njezine vrline.

Zato potičite svoju djevojčicu u svim kreativnim pothvatima – bilo da se želi baviti glazbom, pisanjem, slikanjem ili naprosto domaću zadaću rješava na sebi svojstvene i kreativne načine, potičite je i da dalje to radi. Pohvalite je i dajte joj do znanja da ste uvijek tu za nju.

6. Pad je dio života. Poučite je kako ustati
Svaka će se djevojčica prije ili kasnije tijekom odrastanja, a posebno u odrasloj dobi, suočiti s preprekama na putu. Past će, biti ranjena, iskusiti nepravdu, zacrtati si cilj pa ga možda ne ostvariti, putovat će duže prema svome cilju nego što je to mogla zamisliti.

No ono što već sada mora naučiti jest to da je pad naprosto dio života te da nakon njega mora ustati i krenuti dalje. Da, bit će tu i borbe sa zmajem u samoj sebi, uronjene žlice u svima nam dragi čokoladni namaz i hrpe maramica. No nakon toga će ustati, krenuti ispočetka i pokazati da nema toga što ne može ostvariti.

I to joj morate dati do znanja već sada. Ako je dobila lošu ocjenu, izgubila prijateljicu ili doživjela izdaju, dovoljno je jaka da opet krene dalje. No dajte joj da sama odredi tempo oporavka, a kao svojevrsna podrška može poslužiti i njezina omiljena igračka koju možete „uključiti u razgovor“.

7. Budite joj uzor
Uzalud sve ranije nabrojeno ako djevojčica vidi da osoba koja je odgaja nije neustrašiva, ako se boji suprotstaviti drugima, zauzeti se za sebe, izreći svoje mišljenje i živjeti život punim plućima. Dakako da nijedna majka na svijetu ne može svakodnevno biti puna energije i odgajati dijete prema priručnicima. Štoviše, ponekad je uspjeh izgurati dan i održati članove obitelji žive i zdrave.

Djevočice već u dobi od šest godina počinju vjerovati da su plahije i lošije od dječaka.

Ako treba, rasplačite se pred njom, ali joj nakon toga pokažite da ste ponovno ustali. Obrišite suze, uredite se, uzmite je pod ruku i prošećite se. Baš će takvi dani vašoj djevojčici pokazati da su žene mnogo snažnije nego što to misle.
 

izvor:zadovoljna.hr

Kada se jednom povežete sa vašom bebom, ta veza će trajati zauvek, samo će se odnosi menjati sa godinama...

Naučnici koji se bave razvojem dece, otkrili su koji fiziološki i hemijski faktori doprinose razvijanju veze između roditelja i beba. Istraživanja objašnjavaju zašto su bebe tako zavisne od roditeljske ljubavi, šta je to što uzrokuje da se na prvi pogled zaljubimo u svoje dete, i zašto ljubav koju roditelji osećaju nikada ne prestaje - uprkos činjenici da nas naša deca nekada nerviraju više nego bilo ko drugi. Veza između roditelja i dece se godinama menja, ali značaj i važnost tog odnosa nikada ne blede.

Osećanja u prenatalnom periodu

Nemojte da se iznenadite ako osetite ljubav prema bebi još dok je u stomaku. Kako se približava terminLjubav i razmaženost
Nemoguće je bebu razmaziti ljubavlju. To što joj poklanjamo pažnju i nežnost, što je mazimo, ljuljamo i volimo - može samo da utiče na njen pravilan psihički razvoj. Zahvaljujući ljubavi koju bebi pružaju roditelji, kod nje se razvija poverenje i osećaj sigurnosti, a to je nešto najdragocenije što možemo da joj damo.za porođaj, vaš mozak proizvodi sve više i više oksitocina - hormona koji, između ostalog, podstiče razvoj majčinskog instinkta. Oksitocin je poznat i kao hormon ljubavi, a kod trudnica ima ulogu da smanji stres prilikom porođaja.

Beba takođe uspostavlja vezu sa vama još dok je u stomaku. Istraživanja su pokazala da bebino srce kuca brže kada čuje majčin glas. Naime, na mamin glas i njene otkucaje srca, beba se navikava još u materici. Baš zato, kada se rodi, beba se najprijatnije oseća pored svoje mame.

Hormoni ljubavi

Kada bebica dođe na svet, vi ćete kao novopečena mama biti "preplavljeni" oksitocinom. Nežne tate
Ni tate nisu "imune" kada je u pitanju rođenje njihovih beba. Kod njih se oksitocin luči pri prvom pogledu na bebu, a mnoge tate kažu da su prililikom tog prvog susreta bile ophrvane emocijama. Mnogi očevi se iznenade jer ne očekuju da će tako reagovati, a još manje očekuju da se u njima probudi tolika nežnost.Kada je u pitanju porođaj, oksitocin pre svega ima ulogu da vam pomogne da brzo zaboravite porođajne muke, i da se što pre sa pažnjom i ljubavlju posvetite svom mezimčetu.
Međutim, oksitocin nije jedini hormon ljubavi.

Dopamin, koji je glavni "sastojak" osećaja zadovoljstva, takođe igra veliku ulogu u povezivanju sa detetom. Kada grlite, ljuljate ili hranite vašu bebu, i kod vas i kod nje se luči ovaj hormon. Dok vi uživate zahvaljujući lučenju dopamina, on za vašu bebu ima još veći značaj, jer doprinosi emotivnom vezivanju bebe za vas.

Šta ako se veza ne uspostavi odmah?

Ipak, postoje i mame koje na samom početku nisu u stanju da osete ogromnu ljubav prema svojoj bebi. One su, uglavnom, imale stresan ili iscrpljujući porođaj, dok su neke sasvim drugačije zamišljale svoj porođaj, pa kod njih dolazi do privremenog razočarenja.
Krvna veza nije najvažnija
Usvojena deca i njihovi novi roditelji takođe mogu da osete dobrobiti oksitocina i dopamina. Iako lučenje ovih hormona kod majki nije izazvano fizičkim stanjem (porođajem), pogled na bebu i osećaj da je ona sada njihova briga, takođe podstiče lučenje oksitocina i dopamina.Međutim, pre ili kasnije, svaka mama će se zaljubiti u svoje dete. Može se desiti da mame u početku imaju strah da nose ili kupaju bebu, ali kako dani prolaze - tako će kod njih da raste samopouzdanje, a veza sa bebom će sve više da se produbljuje. 

Ukoliko se beba rodi prevremeno, vrlo je važno da mama provodi što više vremena pored nje. Čak i ako je beba u inkubatoru, ona može da oseti svoju mamu, da čuje njen glas - to je ono što joj izuzetno prija. Takođe, ako je mama imala carski rez i ne može da podiže bebu, onda tata treba još više da se uključi i preuzme i te obaveze. Bebama je svaki fizički kontakt, pre svega dodir kože na kožu, od neprocenjivog značaja.

Pažnja pojačava osećaj bliskosti

Vremenom, ljubav sve više raste - i za vas, i za vašu bebu. Na samom početku, beba još uvek nije u stanju da raspozna vaš lik, ali je ipak u stanju da vas oseća i prepoznaje. Kada malo poraste, uživaće u osmesima koje joj upućujete. Međutim, tek kada napuni sedam-osam meseci, uspostavlja se snažna emotivna veza između nje i ljudi koji su joj važni. Beba se u tom periodu oslanja na one osobe koje joj poklanjaju pažnju, koje je hrane, umiruju kada plače, menjaju pelene, ili su samo tu da se sa njom igraju. Kada mama izađe iz prostorije, beba će se pitati gde je to otišla, i obradovaće joj se kada je ponovo vidi. To nije ljubav kako je mi definišemo, ali je to ipak najjača emocija koja je bebi poznata.

Manja Perić Mitić

izvor:yumama.com

Kao mame, ponekad se ponašamo kao da znamo više od muškaraca kad su u pitanju naša djeca. Često se više dajemo i tako našim partnerima pružamo izlaz iz svega.

Doći će vrijeme, drage mame, kad će vam očajnički biti potrebna pauza! I imate pravo da pobjegnete na minut ili na neko vrijeme ili da jednostavno pronađete kutak u svom domu u kom ćete biti sami.

Ali, kad vam bude najpotrebnija pauza, vjerovatno ćete čuti ove riječi od svog partnera: ”Šta? Ja ne znam šta da radim bez tebe!”. Iako u idealnom slučaju to zvuči tako slatko, to je posljednje što želite da čujete kad vam je potrebno malo vremena za sebe.

Možda je vrijeme da preuzmemo dio krivice.

U mnogim slučajevima, vi snosite veliku krivicu za ponašanje svog, ne baš praktičnog, supružnika. Mnogo mi se mama prijateljica žalilo da preuzimaju najveći teret u svom domu kad su u pitanju djeca, ali shvatila sam da one uopšte nisu dozvolile ili rekle svojim partnerima da te dužnosti dijele na pola.

Neke mame se osjećaju kao: ”Ovo je moja beba i ja sam jedina koja zna kako da se brine o njoj!”

U redu, ali kad vam je potreban minut za vas, možete li ga uzeti bez osjećaja da će vam se kuća raspasti? Drage mame, mi smo fantastične, sposobne i moćne, i kad se pokrene majčinski instinkt, teško nas je zaustaviti. Ali i tate su kompetentne. Evo kako da prenesete neke od roditeljskih obaveza bez osjećaja krivice ili zabrinutosti.

U REDU JE POČETI POLAKO

Nikad nije pogrešno vrijeme da tata pomogne. Čak i ako osjećate da je prekasno – jer su vaša djeca starija – i čini vam se da je vašem partneru potrebno onoliko nadzora koliko i vašoj djecu – on bi trebao, može i uradiće sve! 

I on je roditelj, jednako kao i vi. Neka on bude taj roditelj. Neka on bude povremeno glavni. Povucite se na neko vrijeme.

VJERUJTE PROCESU

On će biti dobro. On će sve shvatiti – jer mora. Dajte mu sve detalje prije nego što se povučete- ako je potrebno.

”Mlijeko je u frižideru.”

“Ako počne da plače, objasni mu da je mama jako blizu i da će brzo doći.”

U redu, možete nazvati ili poslati poruku, ali poenta je da se na trenutak potpuno isključite.

Za one sa novorođenčetom, naravno da je teško biti daleko od svog djeteta kad je tako malo – a nekima je teško odreći se i kontrole. Ali uskočite u svoj automobil, provozajte se, izađite na kafu ili napravite pjenušavu kupku. I ostavite svoje dijete kod njegovog oca. On mora biti spreman za ovo, jer je posljednje što treba da radite davanje uputstva ocu vašeg djeteta kako da postane otac.

PRONAĐITE RODITELJSKI BALANS

Postojaće stvari u kojima ćete vi briljirati kao roditelj, a postojaće stvari u kojima će vaš partner biti odličan. Spojite se da biste stvorili slatku sinergiju kod kuće koja pomaže u uklanjanju tih trenutaka vanrednog stanja. Bilo bi najbolje da ne radite stalno sve vi, jer oboje možete sve!

izvor:lolamagazin

Mališani vrlo često ne vole čarapice, skidaju ih i ne prijaju im. Ukoliko situacija to dozvoljava, pustite ih. Hodanje bosih nogica ima mnogo prednosti po zdravlje vašeg deteta.

Da li ste čuli da je hodanje bosih nogu neverovatno dobro po zdravlje vašeg deteta?

Kako bi se detetovo stopalo razvijalo kako treba, hodanje bosih nogica je odlično za bebu.

Pogledajte koje su sve dobrobiti bosih stopala:

- Dete će manje padati dok uči da hoda. Važno je da što bolje oseti pod, a to će im pomoći sa balansom i koordinacijom.

- Biže svesniji prostora u kom se nalaze. To se naziva propriocepcija. Ona je važna za mozak, jer mu pomaže u koordinaciji, posturi, svesnosti tela.

- Kada prohoda, dete će imati bolje držanje.

- Hodanje bosih nogica podstiče bebin motorni razvoj. To obuhvata i hodanje uz stepenice, skakanje, trčanje, penjanje.

- Na ovaj način beba jača stopala i donji deo nogu kada stoji ili hoda.

Naravno, nemojte bebu puštati da hoda bosa ukoliko je hladno ili nije prikladno. Zato je važno da pronađete odgovarajuću obuću, koja će odgovarati bebinoj nozi.

izvor:youmama.com

Pevajte, samo pevajte! Uspavanke imaju neverovatan učinak za bebicu. Pogledajte zbog čega su one važne.

Uspavanke su odlične za bebe jer ih smiruju. Bebe reaguju na samu pesmu, bez obzira na to što im nije poznata melodija ili jezik na kom se peva.

Ono što je jedino važno je da se radi o uspavankama, ali i da ih peva njima draga osoba. Upravo je to dokazalo i istraživanje koje je sproveo Harvard Music Lab, gde su proučavali kako deca reaguju na različite pesme pre spavanja, a otkrili su da najbolje reaguju upravo na zvuk uspavanki.

Uspavanke usporavaju rad srca deteta, što utiče na mirno i duboko disanje i to ih dodatno smiruje. Uspavanke su odlične jer se njihova melodija ponavlja, lagana je i opuštajuća, a to umiruje bebe.

Dodatna prednost je ako uspavanku pevaju roditelji ili poznate osobe na čiji je glas beba navikla i zbog čega se oseća sigurno.

Dakle uspavanke su odlične iz više razloga. One smiruju bebe, povezuju osobu koja peva uspavanke i bebu, smanjuje se nivo stresa kod beba i kod osobe koje peva, produbljuje disanje bebe i omogućava bolji san.

Ako se ne sećate tekstova uspavanki, možete i izmisliti neku. Ne zaboravite da je jedino važno da beba čuje vaš glas, reči joj nisu bitne. Ipak, bebe će bolje reagovati na uspavanku koja im je poznata, pa probajte da uvek pevate iste.

izvor:youmama.com

Ako ste očekivali da ćemo vam nabrojati stvari koje se mogu kupiti u radnji, bolje nemojte čitati ovaj članak. Najbolji pokloni ne mogu se kupiti.

Evo liste najboljih stvari koje roditelji mogu da daju svojoj deci. Koliko od ovih stvari ste već dali svom detetu? 

Svaka mama zna da trljanje očiju znači da je beba spremna za san, ali sigurno niste znali zbog čega je baš trljanje očiju signal za pospanost...

Da bi umanjila napetost u očnim mišićima, ona nesvesno kreće da dira kapke i da ih trlja, kao što odrasli pokušavaju da masiranjem sebi pomognu kad god ih nešto boli. Mnogi roditelji im tada sklanjaju ruke, plašeći se da se ne povrede, ali pedijatri kažu da je to pogrešno, sve dok nije grubo i ne traje predugo.

Ukoliko beba, ipak, neće da spava, može da znači da trljanjem očiju šalje signal da joj nešto drugo smeta. Moguće je da joj je upala prašina ili trun, pa bi trebalo to da se proveri, kako trljanjem ne bi još više iskomplikovala situaciju. A možda "protestvuje" i zbog suvog vazduha u prostoriji, koji isušuje očne kanale.

Kako se razvija ljubav između mame i bebe?

Kada se jednom povežete sa vašom bebom, ta veza će trajati zauvek, samo će se odnosi menjati sa godinama...

Naučnici koji se bave razvojem dece, otkrili su koji fiziološki i hemijski faktori doprinose razvijanju veze između roditelja i beba. Istraživanja objašnjavaju zašto su bebe tako zavisne od roditeljske ljubavi, šta je to što uzrokuje da se na prvi pogled zaljubimo u svoje dete, i zašto ljubav koju roditelji osećaju nikada ne prestaje - uprkos činjenici da nas naša deca nekada nerviraju više nego bilo ko drugi. Veza između roditelja i dece se godinama menja, ali značaj i važnost tog odnosa nikada ne blede.

Osećanja u prenatalnom periodu

Nemojte da se iznenadite ako osetite ljubav prema bebi još dok je u stomaku. Kako se približava terminLjubav i razmaženost
Nemoguće je bebu razmaziti ljubavlju. To što joj poklanjamo pažnju i nežnost, što je mazimo, ljuljamo i volimo - može samo da utiče na njen pravilan psihički razvoj. Zahvaljujući ljubavi koju bebi pružaju roditelji, kod nje se razvija poverenje i osećaj sigurnosti, a to je nešto najdragocenije što možemo da joj damo.za porođaj, vaš mozak proizvodi sve više i više oksitocina - hormona koji, između ostalog, podstiče razvoj majčinskog instinkta. Oksitocin je poznat i kao hormon ljubavi, a kod trudnica ima ulogu da smanji stres prilikom porođaja.

Beba takođe uspostavlja vezu sa vama još dok je u stomaku. Istraživanja su pokazala da bebino srce kuca brže kada čuje majčin glas. Naime, na mamin glas i njene otkucaje srca, beba se navikava još u materici. Baš zato, kada se rodi, beba se najprijatnije oseća pored svoje mame.

Hormoni ljubavi

Kada bebica dođe na svet, vi ćete kao novopečena mama biti "preplavljeni" oksitocinom. Nežne tate
Ni tate nisu "imune" kada je u pitanju rođenje njihovih beba. Kod njih se oksitocin luči pri prvom pogledu na bebu, a mnoge tate kažu da su prililikom tog prvog susreta bile ophrvane emocijama. Mnogi očevi se iznenade jer ne očekuju da će tako reagovati, a još manje očekuju da se u njima probudi tolika nežnost.Kada je u pitanju porođaj, oksitocin pre svega ima ulogu da vam pomogne da brzo zaboravite porođajne muke, i da se što pre sa pažnjom i ljubavlju posvetite svom mezimčetu.
Međutim, oksitocin nije jedini hormon ljubavi.

Dopamin, koji je glavni "sastojak" osećaja zadovoljstva, takođe igra veliku ulogu u povezivanju sa detetom. Kada grlite, ljuljate ili hranite vašu bebu, i kod vas i kod nje se luči ovaj hormon. Dok vi uživate zahvaljujući lučenju dopamina, on za vašu bebu ima još veći značaj, jer doprinosi emotivnom vezivanju bebe za vas.

Šta ako se veza ne uspostavi odmah?

Ipak, postoje i mame koje na samom početku nisu u stanju da osete ogromnu ljubav prema svojoj bebi. One su, uglavnom, imale stresan ili iscrpljujući porođaj, dok su neke sasvim drugačije zamišljale svoj porođaj, pa kod njih dolazi do privremenog razočarenja.
Krvna veza nije najvažnija
Usvojena deca i njihovi novi roditelji takođe mogu da osete dobrobiti oksitocina i dopamina. Iako lučenje ovih hormona kod majki nije izazvano fizičkim stanjem (porođajem), pogled na bebu i osećaj da je ona sada njihova briga, takođe podstiče lučenje oksitocina i dopamina.Međutim, pre ili kasnije, svaka mama će se zaljubiti u svoje dete. Može se desiti da mame u početku imaju strah da nose ili kupaju bebu, ali kako dani prolaze - tako će kod njih da raste samopouzdanje, a veza sa bebom će sve više da se produbljuje. 

Ukoliko se beba rodi prevremeno, vrlo je važno da mama provodi što više vremena pored nje. Čak i ako je beba u inkubatoru, ona može da oseti svoju mamu, da čuje njen glas - to je ono što joj izuzetno prija. Takođe, ako je mama imala carski rez i ne može da podiže bebu, onda tata treba još više da se uključi i preuzme i te obaveze. Bebama je svaki fizički kontakt, pre svega dodir kože na kožu, od neprocenjivog značaja.

Pažnja pojačava osećaj bliskosti

Vremenom, ljubav sve više raste - i za vas, i za vašu bebu. Na samom početku, beba još uvek nije u stanju da raspozna vaš lik, ali je ipak u stanju da vas oseća i prepoznaje. Kada malo poraste, uživaće u osmesima koje joj upućujete. Međutim, tek kada napuni sedam-osam meseci, uspostavlja se snažna emotivna veza između nje i ljudi koji su joj važni. Beba se u tom periodu oslanja na one osobe koje joj poklanjaju pažnju, koje je hrane, umiruju kada plače, menjaju pelene, ili su samo tu da se sa njom igraju. Kada mama izađe iz prostorije, beba će se pitati gde je to otišla, i obradovaće joj se kada je ponovo vidi. To nije ljubav kako je mi definišemo, ali je to ipak najjača emocija koja je bebi poznata.

Manja Perić Mitić

izvor:yumama.com

Na portalu zelenaučionica pronašla sam vam jednu jako korisnu priču .

Samohrana majka i blogerka Ketrinn Fleming podelila je sa svima priču o svom sinu i staklu koje je slučajnom razbio u kući.

“Ovo je moj hodnik od prošle srede.

Slomljen, oštar, podmukao.

Ovo je bio moj hodnik.

Ovo je učinio moj sin.

Ponekad, zapravo vrlo često, stvari se razbiju – nepopravljivo. I to ti oduzme dah – odmah.

Oduzeo mi se dah kad je moj sin ušao u kupatilo, frustriran, ljut. I onda je odlučio zalupiti vratima tako jako da je staklo automatski palo i razbilo se u milion komadića.

Bila sam mirna. Preživela sam to i duboko uzdahnula. Psa sam izvela u dvorište kako se ne bi isekao na staklo, a iz istog sam razloga stavila mačku u podrum.

Stala sam u dvorište i osetila kako mi suze klize niz lice. Neverovatno je kako se usamljeno možeš osećati kao roditelj u ovakvim situacijama. Shvatila sam kako se uplašeno i razočarano osećam. Je li se ovo uistinu dogodilo? Da, jeste!

I dok sam tako stajala i uzimala u obzir razvoj njegovog karaktera, čula sam njegove suze, glas je dolazio iz kupatila.

Njegova duša pati. Ni on to nije očekivao. Halo, ljutnjo – ne sećam se da sam te pozvala u svoju kuću.

Zastaršujuć. Posramljen. Zabrinut. Uplašen. Prestrašen.

Duboko udahni majko ratnice. Duboko udahni. Ta te mala krhka duša sada treba. On treba najbolje od tebe. Tvoje potpuno saosećanje. On treba nežnu i divnu ljubav koju samo majka ima. Duboko udahni i idi.

Idi! Idi i uđi u kuću. Polako prođi razbijeno staklo, odi do kupatila i pogledaj ga. Pogledaj ga u lice i reci mu koliko ga voliš, reci mu da ga voliš najviše na svetu. I njegovo je lice crveno i puno suza, no odjednom je rekao: ‘Mama ja to više nikad neću uraditi. Tako mi je žao.’ Sad još više plačemo.

Mama zagrli ga jako. Stavi ga u krilo da se isplače. Da se i ti isplačeš. Pogledaj koliko zapravo želi biti voljen, koliko je siguran uz tebe. Pogledaj koliko je krhak.

Volim te.

Na sigurnom si.

Ja sam ovde.

Najgori je deo prošao.

Imam te.

Tu sam.

Volim te.

Idi mama i reci mu za ljutnju. Reci mu odmah kako je ljutnja moćan osećaj. Ima pravo na ljutnju, na bes. Sve ćemo očistiti zajedno, bitno je da oseća kako je to biti ljut, ali i razočaran.

Postoji li bolji način da se pokaže koliki su ti osećaji.

Tu sam da ti pomognem, uz mene si siguran.

Nećeš biti sam u svom besu.

Nećeš biti sam u svojim strahovima.

Tu sam. Zajedno smo.

Sada ćemo to zajedno očistiti.

I očistili smo razbijeno staklo. Bio je tih, zamišljen i pažljiv.

Jer ponekad se stvari razbiju. Ponekad mi razbijemo njih. Nije važno razbijanje. Važno je kako reagujemo na razbijene stvari.

Ubije li nas to? Ne, to nam samo stvara osećaj krivnje.

ILI

Pomogne li nam to da probudimo svoje najdublje osećaje? Stvara li nam to osećaj da činimo nešto ispravno ili pogrešno?

Da mama! Idi i uzmi svoje dete. Nauči ga! Pokaži mu! To se zove LJUBAV!”

LJUTNJA PROĐE , RAZBIJENO SE OČISTI ALI STRAH NIKAD !

izvor:devetmeseci.net