Uznemirujuće fotografije koje prikazuju detinjstvo u dva paralelna sveta

Ovim tužnim slikama želim da prikažem kontraste između dva različita sveta u kojima živimo. Slika ponekad može biti efikasnija od hiljadu reči.

Umetnik iz Turske Ugur Galenkus na svojim fotografijama predstavlja paralelne svetove. Kombinujući prizore sa Zapada i sa područja pogođenih ratovima, glađu i siromaštvom, on demonstrira da se, iako živimo na istoj planeti, naši životi razlikuju kao u paralelnim dimenzijama.

 
 

– Živim u Turskoj, koja je odmah pored najopasnijeg regiona u modernom svetu. Pokušavam da prikažem tužnu stvarnost sa kojom se svet suočava, društvene nepravde i život u ratnoj zoni, stavljajući dve fotografije, rata i mira, jednu pored druge, u jedan okvir.

– Ovim tužnim slikama želim da prikažem kontraste između dva različita sveta u kojima živimo. Slika ponekad može biti efikasnija od hiljadu reči. Mnogo komplikovanih reči može opisati rešenje krize, ali ne morate da znate jezik da biste pročitali i razumeli umetničko delo. Umetnost je gospodar svih jezika. Dugo se koristi za podizanje svesti i kao poziv na akciju. Voleo bih da ceo svet živi vodeći se rečenicom Mustafe Kemala Ataturka “Mir kod kuće, mir u svetu”, koja je implementirana u tursku spoljnu politiku – kaže Ugur.

Ugur nema formalno dizajnersko ni umetničko obrazovanje. Završio je srednju poslovnu školu i vodio je najobičniji život kada su svi svetski mediji preneli potresnu sliku i priču o dečaku iz Sirije koji se 2015. utopio pokušavajući da se domogne slobode. Tada nije znao ništa o fotografiji, ali je počeo da uči onlajn. Danju je radio regularan posao, a noći je provodio izučavajući dizajnerske programe i digitalnu umetnost. I danas, kad je postao uspešan i mediji širom sveta pišu o njegovim radovima, vodi jednostavan život i ima dnevni posao koji nema veze sa umetnošću.

Pogledajte galeriju njegovih fotografija:

Izvor: Detinjarije.com

izvor:lolamagazin

Roditeljima koji se bore sa svojim razuzdanim tinejdžerima

Zanimljive činjenice o adolescenciji iz ugla psihologije.

Najdžel Lata, autor knjige ,,Tinejdžeri – Kako im postaviti granice i pri tom sačuvati živce, već dugo radi kao psihoterapeut sa ,,trudnim petnaestogodišnjakinjama koje se drogiraju i opijaju, kao i sa četrnaestogodišnjakinjama kojima je izgleda jedini cilj postao da agresivno reže na svaku moguću osobu na planeti“.

Ova knjiga namijenjena je roditeljima koji se bore sa svojim razuzdanim tinejdžerima. U narednom tekstu biće predstavljene neke korisne i zanimljive informacije koje se u njoj mogu pročitati.

Priča o ludom ujka Milovanu i ludoj Milici

U knjizi su to ujka Džek i Beti, ali mi ćemo to malo prilagoditi nama. Naime, jednom prilikom Lata je u svoju ordinaciju primio potpuno rastrojene roditelje zbog kćerke koja se od anđeoske djevojčice u trinaestoj pretvorila u neko vrlo čudno, prgavo i zlobno stvorenje – čudno do te mjere, da je majku nazivala glupom kučkom.

Lata, koji je tada bio u ulozi psihoterapeuta, rekao je: ,,Zamislite na trenutak da se cijela familija okupila i odlučila da se ludi ujka Milovan preseli kod vas. Niko drugi ne želi da ga primi, zato što nije normalan i smrdi na mokraću, te tako vama zapadne da se starate o njemu”.

Zatim, zamislite da jedne večeri sjedite i gledate televiziju. Kad krenu reklame, priđete ujka Milovanu i pitate ga hoće li šolju čaja. On vas gleda čitav minut, a zatim skoči na noge: ,,Ma nosi se!“, progunđa starina, ,,Nosi se, bestraga, kučko jedna, glupa kučko!“.

Potom pojuri u svoju sobu u podrumu, mrmljajući psovke i kletve. E sad, da li biste dopustili da vam to uništi veče, ili biste samo pomislili: ,,O, bože, ujka Milovan se ponovo razbjesnio – ništa novo“?… ljudi kažu da je adolescencija razvojna faza, ali to je samo legenda. Adolescencija je zapravo više poput neke mentalne bolesti.“

Prema riječima Najdžela Late, najveća greška koju roditelji čine je to što uzimaju te impulsivne ispade i dramatične scene previše ozbiljno. ,,Ako ne biste obraćali pažnju na ludog ujka Milovana, zašto biste onda slušali ludu Milicu?“.

Zašto ,,tinejdžerski mozak… nije čitav orah“?

,,Kako to da tinejdžeri gledaju niz liticu i vide priliku da naprave odličan snimak, dok se odraslima pri pogledu niz istu liticu zavrti u glavi?“

Naime, ispostavilo se da je tinejdžerski mozak značajno drugačiji i od dječijeg i od onog odraslog čovjeka. Promjene koje u tom periodu doživljava su drastične.

Centri za nagrađivanje u mozgu tinejdžera bivaju malo poremećeni, što izaziva to da su oni vrlo motivisani da traže kratkotrajna uzbuđenja, a zanemaruju važne dugoročne koristi.

Ti moždani centri im se još više razbuktaju u odnosu na odrasle kada su u društvu vršnjaka. Upravo zato su spremni da prave sve one silne gluposti kada su sa svojim drugovima i drugaricama. Dio mozga koji se smatra sjedištem razuma zaostaje u razvoju za centrom za nagrađivanje. 

Upravo zato, tinejdžeri su skloni pravljenju nestašluka jer ih nagrada koju mogu dobiti iz takvih postupka vuče snažnije nego što ih odbija zdrav razum koji ukazuje na moguće negativne posljedice. Okačiti sliku sa vrha litice na instagram je tako uzbudljivo zar ne?

To što možemo da se povrijedimo, budemo primjer drugima za takve potencijalne ishode i druge nevolje u tom slučaju se stavljaju na stranu.

Dijelovi mozga zaduženi za upravljanje i prepoznavanje emocija snažno se razvijaju u ovom periodu, te pokazuju povećanu aktivnost. Ako tome pridodamo zaostajanje u dijelovima zaduženim za zdravo rasuđivanje dobićemo jednu ludu Milicu koja prije plane i nazove majku kučkom, nego što uspije razmisliti kako bi bilo ispravnije postupiti.

Takođe, treba napomenuti i da ovi centri za emocije još uvijek nisu adekvatno razvijeni, te im ne omogućavaju da pravilno tumače kako se drugi ljudi osjećaju.

Svaka nervna ćelija obavijena je bijelom ovojnicom koja omogućava kvalitetan prenos impulsa kroz nervni sistem. Te ovojnice nisu do kraja formirane u adolescenciji. Taj se proces završava tek u dvadesetim. Takođe, ista bijela materija povezuje dvije hemisfere i kod tinejdžera ni ona nije do kraja razvijena.

Kada je tinejdžerima i odraslima postavljeno pitanje da li je dobro plivati sa ajkulama odrasli su mnogo brže odgovarali. Utješno je to što su tinejdžeri dolazili do pravog odgovora, ali je ovo istraživanje pokazalo da im je bilo potrebno značajno više vremena, piše Lata.

Dok su davali ove odgovore njihovi mozgovi posmatrani su pomoću MR uređaja. Naučnici su uočili da su tinejdžeri koristili potpuno druge dijelove mozga u odnosu na odrasle da bi došli do ovog zaključka.

Zato su odrasli odmah formirali mentalne slike mogućih posljedica (npr. oni kako na izdisaju krvavi leže u vodi), dok su tinejdžeri morali korak po korak dolaziti do rješenja. Da bi došao do mentalnih slika posljedica, prosječan adolescent potroši više vremena nego prosječna odrasla osoba.

A šta bi bilo kada biste sređivali i renovirali kuhinju, a majstor kojeg ste pozvali da to uradi došao napušen i pijan? Vjerovatno bi nastao popriličan haos i vaša kuhinja ne bi izgledala onako kako ste zamislili.

Upravo je to ono što se dešava u mozgu današnjih tinejdžera koji je u fazi intenzivnog reorganizovanja i sređivanja baš kada se oni najviše drogiraju i piju.  Zato su alkohol i droge jako štetni u periodu adolescencije kada ih zapravo mi najviše upotrebljavamo.

A da je tinejdžerima teško odbiti ove stvari, govori i činjenica da djeca tih godina daleko lakše postaju ovisna nego odrasli. Kada tome još dodamo njihovu slabiju moć odolijevanja pritisku društva dobijemo vjerovatno iza znaka jednakosti jednog napušenog i pijanog adolescenta s popriličnim haosom u glavi.

Još neke, što bi današnji tinejdžeri rekli, fun facts o pubertetu

Pređimo sad na jednu zanimljivu stvar o našim dječacima. Lata navodi kako većina dječaka u tinejdžerskom dobu postane izrazito homofobična, barem u javnosti. Međutim, kako kaže, mnogi od njih zapravo imaju pomiješana osjećanja i prema djevojčicama i prema dječacima.

Još jedna zanimljivost, koju u knjizi pominje, jeste da današnje djevojčice dobijaju prvu menstruaciju značajno ranije nego one u prošlosti. Prosječna djevojčica  u devetnaestom vijeku dobijala je menstruaciju sa otprilike sedamnaest godina, dok je danas ta granica spuštena na dvanaest, trinaest.

Međutim, neke tjelesne promjene svojstvene pubertetu javljaju se i prije ove pojave – kod djevojčica sa deset, a kod dječaka sa jedanaest i po godina. I tu nastaje veliki problem. On se sastoji u tome što fizički razvoj teče dosta brže od psihičkog.

Upravo zato, naša djeca bivaju suočena sa fizičkim promjenama koje u njima izazivaju značajne strahove i brige mnogo prije nego što su zapravo spremna da se kvalitetnim psihološkim mehanizmima suoče sa tim.

Bivaju suočena sa bolnom preokupacijom tjelesnim izgledom vrlo rano u svom životu. Brinući se da li su ,,previše debele ili mršave“ naše djevojčice sve ranije bivaju uhvaćene u vrtlog opasnih psiholoških poremećaja ishrane kakve su anoreksija i bulimija.

Takođe, primijećeno je da sve mlađa djeca pate od depresije, do te mjere da postoje zabilježeni pokušaji samoubistva djece od samo jedanaest ili dvanaest godina.

I na kraju bih izdvojila jednu važnu pouku koja je u knjizi opisana kroz vrlu interesantnu i živu priču koju ovdje zbog nedostatka prostora neću navoditi.

Ako ste saznali da vam je kćerka trudna, sjetite se da postoje roditelji koji umjesto ispred ginekološke ordinacije sjede na odjeljenju za onkologiju čekajući da ih primi specijalista za leukemiju.

Sjetite se ovoga i ako sjedite sa svojim sinom ispred suda jer se potukao ili napravio neku drugu glupost. Kako autor kaže, niko ne spori da je u redu da se u borbi sa svojim problemima nađete u situacijama kada osjećate krajnji očaj, bol i parališući strah, ali bitno je da osvijestite da dok ima života ima i nade. Dok god dišete, postoji nada da će se ono što vas sada muči ipak nekako pregurati.

izvor:lolamagazin

Drage mame, vrijeme je da i tate preuzmu odgovornost – a evo i kako!

Kao mame, ponekad se ponašamo kao da znamo više od muškaraca kad su u pitanju naša djeca. Često se više dajemo i tako našim partnerima pružamo izlaz iz svega.

Doći će vrijeme, drage mame, kad će vam očajnički biti potrebna pauza! I imate pravo da pobjegnete na minut ili na neko vrijeme ili da jednostavno pronađete kutak u svom domu u kom ćete biti sami.

Ali, kad vam bude najpotrebnija pauza, vjerovatno ćete čuti ove riječi od svog partnera: ”Šta? Ja ne znam šta da radim bez tebe!”. Iako u idealnom slučaju to zvuči tako slatko, to je posljednje što želite da čujete kad vam je potrebno malo vremena za sebe.

Možda je vrijeme da preuzmemo dio krivice.

U mnogim slučajevima, vi snosite veliku krivicu za ponašanje svog, ne baš praktičnog, supružnika. Mnogo mi se mama prijateljica žalilo da preuzimaju najveći teret u svom domu kad su u pitanju djeca, ali shvatila sam da one uopšte nisu dozvolile ili rekle svojim partnerima da te dužnosti dijele na pola.

Neke mame se osjećaju kao: ”Ovo je moja beba i ja sam jedina koja zna kako da se brine o njoj!”

U redu, ali kad vam je potreban minut za vas, možete li ga uzeti bez osjećaja da će vam se kuća raspasti? Drage mame, mi smo fantastične, sposobne i moćne, i kad se pokrene majčinski instinkt, teško nas je zaustaviti. Ali i tate su kompetentne. Evo kako da prenesete neke od roditeljskih obaveza bez osjećaja krivice ili zabrinutosti.

U REDU JE POČETI POLAKO

Nikad nije pogrešno vrijeme da tata pomogne. Čak i ako osjećate da je prekasno – jer su vaša djeca starija – i čini vam se da je vašem partneru potrebno onoliko nadzora koliko i vašoj djecu – on bi trebao, može i uradiće sve! 

I on je roditelj, jednako kao i vi. Neka on bude taj roditelj. Neka on bude povremeno glavni. Povucite se na neko vrijeme.

VJERUJTE PROCESU

On će biti dobro. On će sve shvatiti – jer mora. Dajte mu sve detalje prije nego što se povučete- ako je potrebno.

”Mlijeko je u frižideru.”

“Ako počne da plače, objasni mu da je mama jako blizu i da će brzo doći.”

U redu, možete nazvati ili poslati poruku, ali poenta je da se na trenutak potpuno isključite.

Za one sa novorođenčetom, naravno da je teško biti daleko od svog djeteta kad je tako malo – a nekima je teško odreći se i kontrole. Ali uskočite u svoj automobil, provozajte se, izađite na kafu ili napravite pjenušavu kupku. I ostavite svoje dijete kod njegovog oca. On mora biti spreman za ovo, jer je posljednje što treba da radite davanje uputstva ocu vašeg djeteta kako da postane otac.

PRONAĐITE RODITELJSKI BALANS

Postojaće stvari u kojima ćete vi briljirati kao roditelj, a postojaće stvari u kojima će vaš partner biti odličan. Spojite se da biste stvorili slatku sinergiju kod kuće koja pomaže u uklanjanju tih trenutaka vanrednog stanja. Bilo bi najbolje da ne radite stalno sve vi, jer oboje možete sve!

izvor:lolamagazin

Tekst za sve naše sestre koje nam ovih dana nedostaju

Svi smo već čuli, pročitali, ili doživjeli vezu na daljinu, ali malo ko priča o prijateljstvu na daljinu.

Prije pisanja ovoga teksta razmišljala sam o ovoj temi, i zapravo me mnogo više dotiče nego bilo koja bivša romantična veza na daljinu.

 
 

Za vrijeme života u Sarajevu upoznala sam sve moje sestre. Žene koje su potpuno drugačije, različitih uvjerenja, različitih obitelji, i žene koje su potpuno drugačije od mene.

Onda negdje tamo oko fakulteta, kada smo mislile da smo odrasle, polako smo počele osjećati kako je to kada nećemo sve biti u desetak minuta jedna od druge. Jedna po jedna izvlačila je pasoše za bolji život.

Dio mene je uvijek bio jako tužan kada bi jedna od mojih sestara odlazila od mene. Znam, jako sebično, ali šta ću, volim ih, najbolje su. Uvijek bi im poželjela sve najbolje, ali moje lice, a ko me zna zna kakvu facu imam, je otkrivalo ljutnju trogodišnjeg djeteta.

Šta ću sada ja? Dio mene odlazi, moje sigurne luke, najljepši blentavi osmijesi, izlasci koji se pretvore u izlaske od dva dana a ne dva sata, i moje oaze sreće udaljene od mene samo 3 marke taxijem. To su moje sestre.

I tako, jedna po jedna je išla da se gradi, da uči, a onda je došlo vrijeme na mene. Kada sam otišla, ovaj put je meni dugo trebalo da se pomirim sa tim. Imala sam osjećaj kao da prekidam vezu. Nisam mislila da će trajati, mislila sam da će biti ljute na mene, da će me manje voljeti, i zaboraviti. To je bio moj najveći strah, da će me zaboraviti.

Ne bi one bile moje sestre i dan danas da su se moji strahovi obistinili. One su moje sestre zato što smo povezane na nivou gdje ne moramo biti u istoj sobi, gradu, pa ni državi, da po jednom napisanom slovu znamo šta druga misli i osjeća.

Taj nivo povezanosti, ljubavi i brige znam zbog svoje obitelji i svojih sestara (pravih), i znala sam prepoznati sve to kod svojih  pridruženih sestara.

Sada, kada pišem ovaj tekst, prisjećam se svih naših avantura, lomova i slomova, tihih patnji i onih glasnih, ljubavi i bolesti, osmijeha i suza, ali najviše osjećam trenutno jednu emociju koja je opisana u jednoj kompleksnoj riječi: ljubav.

Da su one moje sestre dokazala je i ova situacija u kojoj se nalazimo. Nikada se nismo osjećale bližima, a nikada nismo bile fizički dalje. Nikada se prije nismo toliko često čule, samo da se čujemo da vidimo jesmo li sve ok, jesu li nam sve na broju, i ako nas neko sekira da znamo da smo tu jedna za drugu.

Da su one moje sestre dokaz je jedna čvrsta nit kojom smo povezane od onoga trenutka kada smo se upoznale. Ta nit, tako čvrsta, da su je granice, države, i kilometri, samo još više ojačali. Ona je nit koja nikada neće puknuti, jer ja ih čuvam, moje sestre.

Ovaj tekst je za sve nas koji volimo sve naše sestre, koje nam nedostaju, i sa kojima već planiramo neki luđački izlazak i putovanje kada sve ovo bude jučer. Recite im sada i odmah samo da ih volite, to je dovoljno, za početak.

izvor:lolamagazin

Čak i ako sam sama kriva, zaslužujem pomoć i podršku

„Ah, sama je kriva“, čujemo i čitamo komentare na mnogo ženskih nevolja koje nam dođu do ušiju, mobitela i ekrana računala.

„Sama si kriva“, čula je gotovo svaka od nas kada se požalila na veliki problem, zatražila pomoć ili podršku ili barem rame za plakanje.

„Ma što joj ja mogu, sama je kriva“, rekli su mnogo puta, perući ruke od naših nevolja, otresajući našu tugu s ramena i ostavljajući nas same i krive.

Same i krive potpuno je isto i kada smo same i nevine. Možda još i gore. Ostati sam sa svojom krivicom duplo je gore nego ostati sam u problemu koji nije tvoja krivica.

Ipak, tko određuje jesmo li same krive?

Rekla bih da sud donose redovito oni koji priželjkuju da smo krive. Lakše im je odbiti pomoći nam. Imaju opravdanje pred savješću. Imaju opravdanje pred društvom. Imaju opravdanje pred institucijama. Imaju opravdanje pred karmom, svevišnjim i svemirom.

Kad si sama kriva, kao da ne zaslužuješ ni pomoć ni podršku.

Dobro se sjećam svih svojih problema za koje sam sama bila kriva. Odgovornost za te probleme sam osvijestila kasnije, kopajući po vlastitoj svijesti i podsvijesti. Mnogo puta sam sama bila kriva, ali to nikad nije promijenilo činjenicu da sam i dalje često bila sama.

Ima li podrške i barem razumijevanja za one koje su same krive?

Kada ćemo prestati nabijati samokrivicu ženama koje od nas traže pomoć, podršku, razumijevanje i saslušanje?

Je li žena koja je dijelom zaista kriva za svoj problem manje vrijedna od žene koja ima problem za koji nije sama kriva?

Neki kažu da su u razgovorima sa stručnim licima doživljavali prosvjetljenje kada su čuli rečenicu „Nitko neće doći. Nitko te neće spasiti“. I meni se to dogodilo. U tom trenutku ostaješ očajan, jer te u životu očito može samo neka druga ti, koja je istovremeno kriva zbog stanja u kojemu jesi.

Zaista nitko neće doći i nitko te neće spasiti osim tebe same. Međutim, da bi spasila samu sebe, ta druga ti ne smije više biti toliko kriva, jer te tako kriva ne može spasiti.

Otkako smo u rješavanju mojih problema ostale samo ja i dio mene koji je kriv, nije preostalo ništa drugo nego da oprostim sebi krivicu. Jer, nitko neće doći. Ili će doći samo da kaže da sam sama kriva, okrene se i ode s opravdanjem za svoju savjest.

Zato, kad si sama kriva i kad ostaneš sama i kriva, budi najnježnija prema sebi. Da krivica prođe i da se spasiš.

Onda će se u tebi probuditi žena koja će, gledajući neku sličnu tebi, pomisliti: Možda je sama kriva. Pomoći ću joj da oprosti sebi. Da se spasi.

izvor:lolamagazin

Oni grebu, bore se kao da im život od toga zavisi, vi ste mokri, a kuća je u haosu... Koliko često treba da kupamo ljubimce?

Jasno je da možete imati sreće u kom slučaju vaš ljubimac voli i vodu i kupanjac, ali možete biti među onim baksuzima koji nikako ne mogu da srede svoju životinjicu. U tom slučaju, ali, zapravo i u bilo kom drugom, najbolje je kucu ili macu odesti u Salon za negu ljubimaca jer tamo mogu dobiti celukpan tretman kupanje, šišanje, čišćenje ušiju, sređivanje noktiju... Ili se pomučite sami dok ne zavole!

Dugodlaki i kovrdžavi psi se peru češće u odnosu na kratkodlake. Trebalo bi da ih kupate jednom mesečno, ili jednom u dva meseca. Kada je reč o kratkodlakim psima, njih je dovoljno kupati dva, tri puta godišnje, ali ni to nije pravilo. Mace su po prirodi čiste, one se stalno pomalo kupaju, pa njih možete dovesti u salon recimo dva puta godišnje, ako nema nekog vanrednog razloga.

To je uglavnom individualno i zavisi od životinje, njenog mirisa, koliko brzo raste dlaka, koliko se prlja i naravno, da li živi u stanu. Jer psa ili macu koji su napolju svakako nećete kupati često, ali ljubimca koji živi sa vama unutra, hoćete.

Oni što nikao ne smete činiti jeste da svoje životinje kupate ljudskim sredstvima, sapunima i šamponima, čak i ako su namenjeni bebama, jer psi imaju niži PH faktor od ljudi, pa im time možete ozbiljno nauditi i izazavati brojne probleme. Pse i mačke treba kupati isključivo njima namenjenim preparatima. Što se tiče šišanja, postoje pravila o tome kojim se rasama skraćuje dlaka a kojima ne, pa se tako šišanju neće podvrći mopsovi, labradori, pomeranci, psi polarne dlake ili kratkodlaki psi koji imaju podlaku.

Ako ne uspevate da ih okupate kako dolikuje, možete probati sa  jabukovi sirćetom
AKO NE USPEVATE DA IH OKUPATE KAKO DOLIKUJE, MOŽETE PROBATI SA JABUKOVI SIRĆETOMFOTO: PROFIMEDIA
 

Kod pasa koji imaju nabore može doći do urastanja dlaka, a kod pasa sa podlakom se čisti sama podlaka i to specijalnim češljićima. U pitanju je takozvano furminiranje koje je pravo rešenje za linjanje što je problem koji najčešće imaju vlasnici životinja. Na tri nedelje se radi tretman, odstrani se sav višak podlake koji bi spontano ispadao i linajnje je svedeno na minimum. To svakako treba raditi bar dva puta godišnje, na proleće i jesen kada jse menja dlaka, a inače može jednom mesečno. Pored toga, neki psi moraju da se trimuju, čupkaju, kao terijeri na primer.

Ako nikako ne uspevate da okupate svoje ljubimče, i zapravo vi završavate mokri, uvek svog malog baksuza možete „dezinfikovati“ jabukovim sirćetom. Gledajte da bude ono prirodno, razredite ga u vodi u odnosu 1 prema 10, umočite krpu i dobro istrljajte svog psa. Da, ovo važi samo za pse. Ovaj tretman će pobiti bakterije, osvežiti dlaku, a sirće je odlično za negu kože, pa nema greške. To bez problema možete činiti jednom mesečno!

J. P.
 
izvor:ženablic.rs
 

5 načina da nosite broš: Detalj koji pravi razliku između običnog i sofisticiranog

Dovoljan je jedan broš koji možete da šetate s modela na model i osvežite ili ukrasite skoro svaki komad - od garderobe do aksesoara.

Broš šik ukras na svemu
BROŠ ŠIK UKRAS NA SVEMUFOTO: ZORAN LONČAREVIĆ / RAS SRBIJA

Broš na šeširu?

Da, izgleda sofisticirano a uneće malo dinamike i šika. Nek bar nešto zasvetluca i bude magično.

Može i na tašnu ako nije kožna

Male tašne ionako su moderne, a ako imate jednostavnu dnevnu, očas posla postaće večernja.

Na haljini stoji kao saliven
NA HALJINI STOJI KAO SALIVENFOTO: ZORAN LONČAREVIĆ / RAS SRBIJA

Na sredini izreza

Da možete da ga nosite sa strane, znate, a da li ste pomislili da ga stavite na sredinu vratnog izreza? Upadljiv je, deluje moderno i ne treba vam ogrlica. Ako imate više, možete ih zakačiti u liniji izreza.

Namestite ešarpu i zakačite je brošem
NAMESTITE EŠARPU I ZAKAČITE JE BROŠEM

Na ešarpi

Praktičan i romantičan način da ponesete broš je, recimo, na ešarpi ili šalu. Ako i vas muči ešarpa koja stalno pada, evo rešenja.

Istaknite struk
ISTAKNITE STRUKFOTO: ZORAN LONČAREVIĆ / RAS SRBIJA

Na kaišu

Sećate se onog modnog pravila, kad ne znate šta ćete, vi istaknite struk. Uz jedan broš dovoljan vam je metar plišane ili satenske trake koju možete da vežete na struku. Štosno, zar ne?

Manekenka Milena Kovačević, modna agencija Fox

Sofija Kuzmanović
 
 
izvor:ženablic.rs

STONEWALLING je obrazac koji je sve češće prisutan u ljubavi

STONEWALLING je obrazac koji je sve češće prisutan u ljubavi: Ovakvo ponašanje najčešće praktikuju MUŠKARCI, a žene dovodi do TAČKE PUCANJA i znači tiho ubistvo veze

Novo doba donelo nam je i neke nove pojmove u svetu muško-ženskih odnosa, tačnije određeni obrasci ponašanja u vezama konačno su dobili i svoje ime i "dijagnozu". Stručnjaci sve više govore o takozvanom "stonewalling-u" - koji je siguran recept za propast svakog odnosa.

Šta je "stonewalling" i kakve posledice ostavlja?
ŠTA JE "STONEWALLING" I KAKVE POSLEDICE OSTAVLJA?FOTO: PROFIMEDIA

"Stonewalling" podrazumeva ponašanje u odnosu dvoje ljudi u kom jedna osoba tokom rasprave ili svađe pravi zid i odbija da razgovara. Oni jednostavno ćute, a često i fizički beže od razgovora tako što primera radi okreću leđa sagovorniku.

Oni grade svojevrsni zid oko sebe i odbijaju bilo kakvu interakciju, a uprkos tome što u datom trenutku ovo može da rezultira stišavanjem strasti i smanjenjem inteziteta svađe, na duge staze ostavlja teške posledice.

Većina psihologa saglasna je u oceni da "stonewalling" može da dovede do raskida, posebno u ozbiljnim vezama. Zašto je to tako?

Većina psihologa saglasna je u oceni da
VEĆINA PSIHOLOGA SAGLASNA JE U OCENI DA "STONEWALLING" MOŽE DA DOVEDE DO RASKIDA, POSEBNO U OZBILJNIM VEZAMAFOTO: PROFIMEDIA
 

Naime, kao i većini odnosa u životu, ključ za dobru vezu je komunikacija. Kada postoji razvijena komunikacija između partnera, nemoguće je da ne dođu do zajedničkog rešenja ili raspetljavanja svađe. Dakle, obe strane moraju da budu spremne da saslušaju jedno drugo, ali i da otvoreno obrazlože svoj stav i postupak.

Ako jedna strana ćuti i bira lakši izlaz iz konflikta, vremenom to vodi u neprestano vraćanje na stare, nerešene prepirke, koje se nadovezuju na nove. Druga varijanta je nagomilavanja svađa u sebi što će pre ili kasnije neminovno rezultirati emotivnom eksplozijom i raskidom.

Šta je rešenje?

Šta kada se suočite sa ovakvim ponašanjem u vezi? Šta kada prepoznate "stonewalling" kod partnera? Ili ga možda i sami praktikujete?

Ako ste vi ti koji gradite zid oko sebe tokom rasprave, najbolje je da partneru to i najavite. Kada osetite da ne želite da komunicirate dalje, jednostavno recite dečku/devojci da niste u stanju da polemišete i da ćete zaključiti temu i razgovor kada budete mogli. Ukoliko je razgovor za vas nemoguć čak i kada se strasti stišaju, razmislite o tome da potražite savet od terapeuta.

Ukoliko je vaš partner taj koji je sklon "stonewalling-u" ponovo se sve svodi na osvešćivanje tog problema. Zanimljivo je da određena istraživanja pokazuju da su muškarći češće skloni ovakvom ponašanju - čak 85 odsto slučajeva navodno čini jači pol.

Na prvom mestu morate da razumete da "stonewalling" ne znači da vašem partneru nije stalo do vas, već da je reč o jednoj vrsti emocionalnog bekstva i distanciranja od problema. Često ćete se oseti odbačeno i baš ćete u tom trenutku želiti potvrdu da vas on voli, ali u to će samo pogoršati stvari tokom "stonewallinga". Tokom ove faze, najbolje je da prepoznate obrazac, smirite se koliko god možete (iako ćete verovatno dobiti poriv da sve više napadate), sačekate nekoliko sati i potom nežno i mirno pokušati da razgovarate sa partnerom.

S.M.P.
 
izvor:ženablic.rs
 

Surova izjava najbogatijeg Kineza: “Evo zašto ste siromašni!”

Siromašni ljudi su najgori radnici, naveo je on, a njegovo objašnjenje naljutilo je mnoge

Osnivač kineske platforme za web trgovine Alibaba, Jack Ma Jung izjavio je da su najgori radnici – siromašni ljudi.

“Dajte im besplatno, misle da je to zamka.

Recite im da je to mala investicija, oni će reći da ne mogu mnogo zaraditi.

 

Dajte im prijedlog da ulože više, oni će reći da nemaju novca.

Predložite im da probaju nove stvari, žalit će se da nemaju nikakvog iskustva.

Recite im da je to što rade tradicionalan posao, oni će reći da je teško raditi ga.

Surova izjava najbogatijeg Kineza: “Evo zašto ste siromašni!”

 

Siromašni ljudi su najgori radnici, naveo je on, a njegovo objašnjenje naljutilo je mnoge

Osnivač kineske platforme za web trgovine Alibaba, Jack Ma Jung izjavio je da su najgori radnici – siromašni ljudi.

 

“Dajte im besplatno, misle da je to zamka.

Recite im da je to mala investicija, oni će reći da ne mogu mnogo zaraditi.

 

Dajte im prijedlog da ulože više, oni će reći da nemaju novca.

Predložite im da probaju nove stvari, žalit će se da nemaju nikakvog iskustva.

Recite im da je to što rade tradicionalan posao, oni će reći da je teško raditi ga.

 

Ako im kažete da je to što rade novi poslovni model, oni će reći da je to MLM marketing (način distribucije u kojem tvrtka prodaje svoje proizvode putem samostalnih distributera krajnjim kupcima) “, izjavio je jedan od najbogatijih ljudi u Kini i dodao:

“Ako im pak, predložite da otvore trgovinu, oni će se žaliti da nemaju slobode.

Kada im predložite da pokrenu novi posao, reći će vam da nisu dovoljno stručni.”

Ma Jung je ​​također rekao da siromašni ljudi vole za sve pitati “Google”, slušati prijatelje koji su beznadni kao i oni. Oni misle više od sveučilišnog profesora, a rade manje od slijepog čovjeka”, njegovo je mišljenje.

“Samo ih pitajte što rade i neće vam moći odgovoriti,” rekao je on.

Na kraju je iznio svoj zaključak:

“Umjesto da vaše srce kuca brže, zašto jednostavno ne djelujete malo brže?

Umjesto da samo razmišljate o nečemu, zašto ne učinite nešto povodom toga?

Siromašni ljudi propadaju zbog jednog zajedničkog ponašanja:

Njihov cijeli život je u čekanju!”

Izvor: atma

izvor:pozitivanstav.com

C.G. Jung: KRİZA SREDNJİH GODİNA ILI MOGUĆNOST VELIKE ŽIVOTNE PREKRETNICE?

U svom predavanju objavljenom pod naslovom Životna prekretnica, Jung govori o problemima čovjekovih životnih ciklusa ili, jednostavnije rečeno, o problemima čovjekova odrastanja i sazrijevanja. Svjestan da se radi o pitanjima na koja se može dati više od jednog odgovora, želi ukazati na osnovne probleme, teško­će i sumnje te zaključuje da se razvoj čovjeka temelji na psihičkom razvoju, a ključ je psihičkog razvoja u razvoju svijesti.

Naime, instinktivna psiha jednostavnog čovjeka ne poznaje propitivanje, sumnje, stid, pokušaje. Prema Jungu, instinktivno življenje ne donosi mogućnost humanog razvitka, dok nas svaki problem ili životna situacija koju treba riješiti prisiljava na veću svjesnost.

Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svijest.

Svaki problem znači mogućnost proširenja svijesti, ali istovremeno i rastanak od onog nesvjesnog, dječjeg u nama.

 

Razmatrajući opći ljudski odnos prema problemima, Jung zaključuje da često zanemarujemo vlastite poteškoće, ne spominjemo ih ili negiramo da postoje.

Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.

Zašto čovjek uopće ima probleme?

 

Jung nas podsjeća da bez svijesti nema problema. Oni su poput goriva, hrane koja je nužna za naše stvarno sudjelovanje u životu. Dječji stupanj svijesti, kako kaže Jung, ne poznaje probleme jer je dijete u potpunosti ovisno o roditeljima.

Tek odrastao čovjek može sumnjati u sebe i stoga biti nejedinstven sam sa sobom.

Sažimajući zajedničke karakteristike neiscrpne raznolikosti problema mladenačkog doba, Jung navodi osnovni problem te životne stepenice – zadržavanje na dječjem stupnju svijesti, opiranje sudbinskim silama u nama i oko nas koje nas navode na odrastanje i sazrijevanje kroz postupno preuzimanje odgovornosti.


Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.

Ukazujući na veliku životnu prekretnicu, što se ponekad naziva “krizom srednjih godina”, Jung upozorava na značajnu promjenu čovjekove duše.

Što se čovjek više približava sredini života i što mu je više uspjelo učvrstiti se u vlastitom stavu i socijalnom položaju, tim više mu izgleda da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totaliteta ličnosti.

Statistike pokazuju povećanu učestalost depresija oko četrdesete godine. U ovoj životnoj fazi između 35. i 40. godine priprema se značajna promjena čovjekove duše. To nije svjesna niti upadljiva promjena. Ponekad kao sporo mijenjanje karaktera, ili se jave osobine koje su se činile izgubljene u dječjoj dobi, ili interesi blijede.

Kao što se nezreli čovjek užasava pred nepoznanicama života i svijeta, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovicom života kao da ga tamo čeka nešto nepoznato i opasno.

Proljeće ili jesen života nisu samo sentimentalni nazivi, već psihološke istine, pa i fiziološke činjenice jer “podnevni prevrat” kod čovjeka mijenja čak i tjelesna svojstva. Te promjene nisu fatalne nego dolaze prirodno sazrijevanjem ličnosti.

Najgore je to, smatra Jung, što čak i pametni i obra­zovani ljudi žive ne znajući za mogućnost ovakvih promjena. Većinom nespremni stupaju u drugu polovinu života. Što je još gore, to se čini uz pogrešne pretpostavke o dotadašnjim istinama i idealima. Ono što je vrijedilo kao osobitost, pravilo, stil življenja u jednoj životnoj fazi, u drugoj fazi može biti smetnja koja traži nadilaženje.

Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.

Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu i osamdesetu, kada ova dugovječnost ne bi odgovarala njegovoj vrsti. Zbog toga i njegovo popodne života mora imati vlastiti smisao i ne može biti žalostan privjesak prijepodneva.

Jung smatra da prirodni cilj prve polovine života može biti razvoj individue, osiguranje stabilnosti i briga oko potomaka.

Kada je taj cilj postignut, treba li stjecanje novca, osvajanje i proširivanje egzistencije i dalje nastavljati preko svakog razumnog smisla? Tko ovaj prirodni cilj prenese u popodne života, bit će prinuđen platiti to psihičkim gubicima. Isto kao što mladić koji dječji egoizam želi prenijeti u odraslo doba, svoju grešku plaća socijalnim neuspjesima.

Stjecanje materijalnih dobara, društveni položaj i obitelj – to su prema Jungu prirodne, “biološke” datosti, a njihovo ostvarenje ne bi smjeli miješati sa smislom života. A što bi onda mogao biti smisao i cilj druge polovine života?

Osvrćući se na povijesno iskustvo čovjeka, Jung potvrđuje da su od starih civilizacija do “primitivnih” plemena ljudi starije dobi uvijek bili oni koji su čuvali i prenosili znanje i iskustvo.

Kod nas je situacija ipak drugačija; stari se radije poistovjećuju s mladima, pri čemu je skoro ideal da otac bude brat svom sinu, a majka po mogućnosti mlađa sestra svojoj kćeri.

Razloge tog zastranjenja Jung nalazi u pogrešnim idealima, ali i u nemogućnosti znanosti i religije da ponude čovjeku adekvatne odgovore na temeljna pitanja o životu i smrti. Vjerovanje je postalo tako teška vještina da je postalo skoro nepristupačno obrazovanom dijelu čovječanstva.

U znanosti Jung vidi mnoštvo proturječnih mišljenja, bez uvjerljivih dokaza. Prema vlastitom iskustvu Jung smatra važnim sve religije ovog svijeta promatrati sa stajališta mentalne higijene, te iznosi da bi bilo dobro na smrt gledati kao na prijelaz, dio nepoznatog, velikog i dugog procesa življenja.

U razmatranju ograničenja mišljenja i intelekta Jung napominje da postoji i nešto više od toga, postoji mišljenje u pradavnim slikama, u simbolima, koje su starije od povijesnog čovjeka, urođene čovjeku od pradavnih vremena i koje nadživljavajući svaku generaciju vječno žive i ispunjavaju dubine naše duše.

Potpuni, cjeloviti, smisleni život moguć je samo u skladu s njima, a mudrost je vraćanje njima. Jung obrazlaže da se u stvarnosti ne radi ni o vjeri ni o znanju, već o podudaranju našeg mišljenja s praslikama našeg nesvjesnog koje su nepredstavljive majke svake misli koju je ikada u stanju dosegnuti naša svijest.

Jedna od drevnih slika koja postoji u svakodnevnom životu, a istovremeno može služiti i kao simbol, jest Sunce. Jung uspoređuje čovjeka sa Suncem. Ujutro se ono rađa iz noći (iz mora nesvjesnog) i postupno se uzdiže (širi utjecaj, napreduje) tako da u podne postiže točku kulminacije nakon koje počinje opadati. Sunce tada izgleda kao da skuplja svoje zrake koje je ranije isijavalo, a svjetlost i toplina smanjuju se do konačnog gašenja. Drugi dan ponovno, pa opet… Iako mi ljudi nismo Sunce, ipak ima nešto sunčano u nama, a to je naša svijest koja poput Sunca rastjeruje tamu, razotkriva dublje značenje našeg života i vodi nas samoostvarenju.

Autor: Uliks Šimoković

Izvor: alternativainformacije

izvor:pozitivanstav.com

Izdvajamo

Kontakt Info

  • Zadovoljstvo nam je odgovoriti na vaš upit kako bismo ostvarili saradnju. Za sada smo dostupni u BiH i Srbiji.
  • + 387 65 643 603 (Doboj, BiH)
  • Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.
Top