Zanimljive činjenice o adolescenciji iz ugla psihologije.
Najdžel Lata, autor knjige ,,Tinejdžeri – Kako im postaviti granice i pri tom sačuvati živce”, već dugo radi kao psihoterapeut sa ,,trudnim petnaestogodišnjakinjama koje se drogiraju i opijaju, kao i sa četrnaestogodišnjakinjama kojima je izgleda jedini cilj postao da agresivno reže na svaku moguću osobu na planeti“.
Ova knjiga namijenjena je roditeljima koji se bore sa svojim razuzdanim tinejdžerima. U narednom tekstu biće predstavljene neke korisne i zanimljive informacije koje se u njoj mogu pročitati.
Priča o ludom ujka Milovanu i ludoj Milici
U knjizi su to ujka Džek i Beti, ali mi ćemo to malo prilagoditi nama. Naime, jednom prilikom Lata je u svoju ordinaciju primio potpuno rastrojene roditelje zbog kćerke koja se od anđeoske djevojčice u trinaestoj pretvorila u neko vrlo čudno, prgavo i zlobno stvorenje – čudno do te mjere, da je majku nazivala glupom kučkom.
Lata, koji je tada bio u ulozi psihoterapeuta, rekao je: ,,Zamislite na trenutak da se cijela familija okupila i odlučila da se ludi ujka Milovan preseli kod vas. Niko drugi ne želi da ga primi, zato što nije normalan i smrdi na mokraću, te tako vama zapadne da se starate o njemu”.
Zatim, zamislite da jedne večeri sjedite i gledate televiziju. Kad krenu reklame, priđete ujka Milovanu i pitate ga hoće li šolju čaja. On vas gleda čitav minut, a zatim skoči na noge: ,,Ma nosi se!“, progunđa starina, ,,Nosi se, bestraga, kučko jedna, glupa kučko!“.
Potom pojuri u svoju sobu u podrumu, mrmljajući psovke i kletve. E sad, da li biste dopustili da vam to uništi veče, ili biste samo pomislili: ,,O, bože, ujka Milovan se ponovo razbjesnio – ništa novo“?… ljudi kažu da je adolescencija razvojna faza, ali to je samo legenda. Adolescencija je zapravo više poput neke mentalne bolesti.“
Prema riječima Najdžela Late, najveća greška koju roditelji čine je to što uzimaju te impulsivne ispade i dramatične scene previše ozbiljno. ,,Ako ne biste obraćali pažnju na ludog ujka Milovana, zašto biste onda slušali ludu Milicu?“.
Zašto ,,tinejdžerski mozak… nije čitav orah“?
,,Kako to da tinejdžeri gledaju niz liticu i vide priliku da naprave odličan snimak, dok se odraslima pri pogledu niz istu liticu zavrti u glavi?“
Naime, ispostavilo se da je tinejdžerski mozak značajno drugačiji i od dječijeg i od onog odraslog čovjeka. Promjene koje u tom periodu doživljava su drastične.
Centri za nagrađivanje u mozgu tinejdžera bivaju malo poremećeni, što izaziva to da su oni vrlo motivisani da traže kratkotrajna uzbuđenja, a zanemaruju važne dugoročne koristi.
Ti moždani centri im se još više razbuktaju u odnosu na odrasle kada su u društvu vršnjaka. Upravo zato su spremni da prave sve one silne gluposti kada su sa svojim drugovima i drugaricama. Dio mozga koji se smatra sjedištem razuma zaostaje u razvoju za centrom za nagrađivanje.
Upravo zato, tinejdžeri su skloni pravljenju nestašluka jer ih nagrada koju mogu dobiti iz takvih postupka vuče snažnije nego što ih odbija zdrav razum koji ukazuje na moguće negativne posljedice. Okačiti sliku sa vrha litice na instagram je tako uzbudljivo zar ne?
To što možemo da se povrijedimo, budemo primjer drugima za takve potencijalne ishode i druge nevolje u tom slučaju se stavljaju na stranu.
Dijelovi mozga zaduženi za upravljanje i prepoznavanje emocija snažno se razvijaju u ovom periodu, te pokazuju povećanu aktivnost. Ako tome pridodamo zaostajanje u dijelovima zaduženim za zdravo rasuđivanje dobićemo jednu ludu Milicu koja prije plane i nazove majku kučkom, nego što uspije razmisliti kako bi bilo ispravnije postupiti.
Takođe, treba napomenuti i da ovi centri za emocije još uvijek nisu adekvatno razvijeni, te im ne omogućavaju da pravilno tumače kako se drugi ljudi osjećaju.
Svaka nervna ćelija obavijena je bijelom ovojnicom koja omogućava kvalitetan prenos impulsa kroz nervni sistem. Te ovojnice nisu do kraja formirane u adolescenciji. Taj se proces završava tek u dvadesetim. Takođe, ista bijela materija povezuje dvije hemisfere i kod tinejdžera ni ona nije do kraja razvijena.
Kada je tinejdžerima i odraslima postavljeno pitanje da li je dobro plivati sa ajkulama odrasli su mnogo brže odgovarali. Utješno je to što su tinejdžeri dolazili do pravog odgovora, ali je ovo istraživanje pokazalo da im je bilo potrebno značajno više vremena, piše Lata.
Dok su davali ove odgovore njihovi mozgovi posmatrani su pomoću MR uređaja. Naučnici su uočili da su tinejdžeri koristili potpuno druge dijelove mozga u odnosu na odrasle da bi došli do ovog zaključka.
Zato su odrasli odmah formirali mentalne slike mogućih posljedica (npr. oni kako na izdisaju krvavi leže u vodi), dok su tinejdžeri morali korak po korak dolaziti do rješenja. Da bi došao do mentalnih slika posljedica, prosječan adolescent potroši više vremena nego prosječna odrasla osoba.
A šta bi bilo kada biste sređivali i renovirali kuhinju, a majstor kojeg ste pozvali da to uradi došao napušen i pijan? Vjerovatno bi nastao popriličan haos i vaša kuhinja ne bi izgledala onako kako ste zamislili.
Upravo je to ono što se dešava u mozgu današnjih tinejdžera koji je u fazi intenzivnog reorganizovanja i sređivanja baš kada se oni najviše drogiraju i piju. Zato su alkohol i droge jako štetni u periodu adolescencije kada ih zapravo mi najviše upotrebljavamo.
A da je tinejdžerima teško odbiti ove stvari, govori i činjenica da djeca tih godina daleko lakše postaju ovisna nego odrasli. Kada tome još dodamo njihovu slabiju moć odolijevanja pritisku društva dobijemo vjerovatno iza znaka jednakosti jednog napušenog i pijanog adolescenta s popriličnim haosom u glavi.
Još neke, što bi današnji tinejdžeri rekli, fun facts o pubertetu
Pređimo sad na jednu zanimljivu stvar o našim dječacima. Lata navodi kako većina dječaka u tinejdžerskom dobu postane izrazito homofobična, barem u javnosti. Međutim, kako kaže, mnogi od njih zapravo imaju pomiješana osjećanja i prema djevojčicama i prema dječacima.
Još jedna zanimljivost, koju u knjizi pominje, jeste da današnje djevojčice dobijaju prvu menstruaciju značajno ranije nego one u prošlosti. Prosječna djevojčica u devetnaestom vijeku dobijala je menstruaciju sa otprilike sedamnaest godina, dok je danas ta granica spuštena na dvanaest, trinaest.
Međutim, neke tjelesne promjene svojstvene pubertetu javljaju se i prije ove pojave – kod djevojčica sa deset, a kod dječaka sa jedanaest i po godina. I tu nastaje veliki problem. On se sastoji u tome što fizički razvoj teče dosta brže od psihičkog.
Upravo zato, naša djeca bivaju suočena sa fizičkim promjenama koje u njima izazivaju značajne strahove i brige mnogo prije nego što su zapravo spremna da se kvalitetnim psihološkim mehanizmima suoče sa tim.
Bivaju suočena sa bolnom preokupacijom tjelesnim izgledom vrlo rano u svom životu. Brinući se da li su ,,previše debele ili mršave“ naše djevojčice sve ranije bivaju uhvaćene u vrtlog opasnih psiholoških poremećaja ishrane kakve su anoreksija i bulimija.
Takođe, primijećeno je da sve mlađa djeca pate od depresije, do te mjere da postoje zabilježeni pokušaji samoubistva djece od samo jedanaest ili dvanaest godina.
I na kraju bih izdvojila jednu važnu pouku koja je u knjizi opisana kroz vrlu interesantnu i živu priču koju ovdje zbog nedostatka prostora neću navoditi.
Ako ste saznali da vam je kćerka trudna, sjetite se da postoje roditelji koji umjesto ispred ginekološke ordinacije sjede na odjeljenju za onkologiju čekajući da ih primi specijalista za leukemiju.
Sjetite se ovoga i ako sjedite sa svojim sinom ispred suda jer se potukao ili napravio neku drugu glupost. Kako autor kaže, niko ne spori da je u redu da se u borbi sa svojim problemima nađete u situacijama kada osjećate krajnji očaj, bol i parališući strah, ali bitno je da osvijestite da dok ima života ima i nade. Dok god dišete, postoji nada da će se ono što vas sada muči ipak nekako pregurati.
izvor:lolamagazin
