Gradsko naselje neobičnog imena - Pijeskovi. Najveće dobojsko naselje po mnogo čemu specifično. Bilo, sada je, a sve su šanse i nade da će tako i ostati. Jako specifično u
najpozitivnijem mogućem smislu specifičnosti.
U današnje vrijeme čelika, stakla i betona, naše opšte nebrige i neodgovornosti za prirodu, međuljudske otuđenosti, prava je rijetkost da djeca u gradovima imaju baš ovakvu priliku za djetinjstvo i igru kakvu im pruža dobojsko naselje Pijeskovi... Od dana kad je izgrađeno u prvoj polovini 80-tih godina prošlog vijeka, uglavnom je zadržalo prvobitni izgled. A i tih osamdesetih su Pijeskovi bili Pijeskovi... Znalo se da od starog bunkera, odakle se do magistralnog puta prostirala i danas prostire teritorija Pijeskova, bivstvuje paralelna dimenzija grada. Starije generacije se sjećaju kroz kakve se „filtere“ moralo proći da budeš domaći u Pijeskovima, ili ne daj Bože, da se ponadaš zabavljanju sa djevojkom iz Pijeskova, a sam nisi „baš skroz domaći“.
I dan danas, skoro 40 godina poslije, svi stanovnici Pijeskova jako su prisni međusobno. Lokalna prisnost i solidarnost su baš došle do izražaja
u sređivanju stanja poslije velike poplave 2014, kada su Pijeskovi, kao jedna od najnižih tačaka u gradu „plivali“ u vodi dubljoj od 3 metra.
Socijalne mreže i Internet su i dalje u drugom planu, barem kada je neposredno druženje i dječija igra u pitanju... Atipično se zaštitinički odnose jedni prema drugima, a prema „gostima“ nastupaju jedni SA drugima. Bude tu nekad i onih dječijih internih razmirica, susjedskih - ZEV nesporazuma, ali ipak na kraju sve ostaje „unutar kuće“.
Djeca, odnosno uslovi u kojima ovdje imaju priliku za igru, su posebna priča. Tu je vrijeme stalo. Na svu sreću.
Za lijepog vremena ljeti, predveče, bude ih i stotinjak raspoređenih u desetak „klanova“. Bebe - u bebi kolicima i tek prohodale, djevojčice i 
dječaci svih uzrasta, ozbiljni basketaši u najboljim godinama, ali i ozbiljni basketaški veterani. Svi su natrpani na poligonu i velikom poljančetu okruženi zgradama klasične arhitekture iz zadnje decenije postojanja SFRJ. Na poligonu se istovremeno igra u gradu najozbiljniji basket na jednom košu, dok na drugoj polovini neki mlađi klinci igraju fudbal ili tek uče basket fazone i pripremaju se za ozbiljniji basket sa starijim, odnosno za prvu fazu tog „ozbiljnijeg basketa“, poznatijeg kao „čekanje da starijim zafali igrač za jednu od ekipa, pa da zovnu ove mlađe da aktivno učestvuju u smislu izvođenja lopti tim istim starijim“... Stara pravila... Baš kako treba... Između te dvije grupe manja djeca voze rolere, bicikliće i bicikle, trotinete, valjaju se, pokušavaju nešto sa loptama raznih veličina... Na livadici pored, vlada organizovani haos... Tu opet, u posljednje vrijeme, djevojčice igraju fudbal protiv dječaka. Pokazuju se kao jako čvrste, a ponekad i grublje nego njihovi muški suparnici. Pored njih roditelji, uglavnom majke (čast izuzecima), koje na klupama oko betonskog stola i ispod čuvenog „dječijeg drveta“, malo međusobno pretresaju teme, a pomalo pripaze i sporadično opomenu djecu. I još nešto jako bitno. Ima tu svega kao u neka stara, za neke bolja vremena - krvavih koljena, padova sa bicikala, poneka razbijena glava, gurkanja usljed „velikih“ neporazuma jer nema sudija (osim mama i tata). I opet sve u redu. Na kraju dana reset, a sutra opet ispočetka.
U produžetku poligona su tobogani, ljuljaške i ostali rekviziti za najmlađe. Dalje u debelom hladu, ljeti se igra ozbiljna odbojka. Tu je i stol za stoni tenis na kom se uglavnom taj sport ne igra. Posluži on za sjedenje i slične stvari... Još malo dalje prema nekadašnjem TC Tuš, odnosno današnjem Belamionix-u, opet dječije igralište sa toboganima, ljuljaškama, ali i opremljen poligon za Street Workout. I tu momci jako ozbiljno vježbaju, i shodno tome, ozbiljno i uvježbano i izgledaju. Tu se održavaju i zvanična takmičenja u Street Workout-u.
U samom uglu, na kraju naselja, TC Belamionix, Tehničko-laboratorijski centar Saobraćajnog fakulteta i poneka bašta na manjoj ili većoj
parceli. Baš kao i sa druge strane magistralnog puta M17, sve do rijeke Bosne.
Mislim da Pijeskovi imaju i svoju mikro klimu, mada za to baš i nemam naučne dokaze, ali odgovorno tvrdim da, kada se ide iz Starog Grada ka Pijeskovima, prolazeći pored stadiona FK Željezničar (Želju inače u Pijeskovima gledaju kao na svoj klub), uvijek se osjeti mnogo svježiji i hladniji vazduh, pogotovo tokom ljetnih žega...
Tu su i svi objekti za logistiku – pekare, Jovina trgovina za sitniju/ekspres kupovinu, TC za veće kupovine, sad već kultni kafić 82-ka, picerija Romansa, frizerski salon, parkinzi, garaže i ostalo... Naravno, bilo je u Pijeskovima, a i danas ima mnogo prepoznatljivih likova. Neću ih imenovati da ne zaboravim pomenuti koga. U svakom slučaju, dovoljno svega da Pijeskovi ostanu Pijeskovi.
Nije sve idilično naravno, ima tu sitnih falinki, ali nije ovo tekst za takve stvari. Mnogo, ali baš mnogo je bitnije sve drugo što je ovdje napisano.
Djeca uživaju i imaju osjećaj pripadnosti. Barem do odlaska na fakultete, Njemačku i ostale životne neminovnosti naše realnosti. Barem će cijeli život imati sjećanja na sve rjeđe „normalno“ odrastanje i djetinjstvo mimo Facebook-a, Interneta generalno i sličnih „zanimacija“ nazovi, modernog društva.
I zato djeco i ostali u Pijeskovima, uživajte u djetinjstvu i životu kad već imate tu privilegiju. Uživajte barem do odlaska preko, na rad u Švarcvald i ostale klinike...
Romeo Drljić
P.S. Neke od fotografija su naše, a neke smo preuzeli sa FB i ostalih izvora. Svima se zahvaljujemo uz nadu da nam neznani i znani autori neće zamjeriti što smo iskoristil i te fotografije u ovom tekstu...
