RAJA ILI SMRT ČARŠIJE
Ako zaista želiš saznati kakav je ko - pitaj čaršiju! Čaršija sve zna i nikada ne laže! Mudro i ispravno. I zaista - nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakše i ljepše živjeti. Rajska podjela na ljude na jednoj, i đubrad na drugoj strani, bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, polne, rasne, intelektualne i slične razlike. Ako si OK, onda si raja, ako nisi onda si đubre! Tu moralnu podobnost i pripadnost određivala je raja, čaršija i ljudi u njoj. Bilo kakva prevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a zaslužena titula, nosila se cijeli život. Tako da su vremenom i u našem gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, nažalost, imale velikog uticaja u doskorašnjim dešavanjima na našim prostorima, svaka na svoj način. Međutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove današnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterisala. Šupak. Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg Sugrađanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrijednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva. Šupčina je viši stadij šupka, a nižem stadiju se laskalo da je pakšu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vješto ubacivala, prilagođavala i uvlačila u tuđe guzice (kriterij je bio da su veće od njih samih) i to uglavnom iz koristi i ličnih interesa. Nije ih bilo teško prepoznati jer im je svima bilo zajedničko da u svakom momentu uzdižu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono što je njihovo, njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u duši i nerijetko po profesiji. Papak je nešto blaži oblik pakšua koji je najčešće dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nižih društvenih i socijalnih struktura. Njihov najveći zajeb je to što se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima čaršije, mada su cijeli život težili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu i Cecu. Zatvore oči u transu kada čuju "Bum Cile bum...", nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju čaše po kaficima, a "poslastica" im je dokazivanje muškosti dok razbijaju prazne pivske flaše sami sebi od glavu?! Kad priča, papak pretjerano galami i mlatara rukama, obožava cvijetne ili geometrijske dezene na košuljama, a u unutrašnjem džepu sakoića obavezno se nađe ćakijica u slučaju "Ne daj Bože, nek se nađe..." Papčina je viši stadij papka, a niži stadij je obogaćen epitetom ljaksafon. Za razliku od šupaka, ova romantična grupacija je primitivnija i bezazlenija, mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih čarsijsko-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane šupak, što se nerijetko dešavalo, da ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac, portir, vatrogasac i sva ostala "uniformisana" zanimanja i još, ako ikako može, ponešto od oružja. Na žalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na našim bivšim prostorima što je uslovilo čak i nastanak i izgradnju jednog "novokomponovanog" dijela grada koji se zvao "Kineska četvrt", gdje su preko noći doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki sapadžija, ipak su rijetki i "normalni" stanovnici ovog naselja bili prinuđeni slušati jezik koji je u dobroj mjeri podsjećao na kineski: umjesto da kažu ovdje, tamo ili nedavno, u Kineskoj četvrti se govorilo: tuj, nuj, o tojc....ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabilježiti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u našem gradu moglo vidjeti i čuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kafićima, umjesto Indexa ili Bijelog dugmeta, rastura Bum Cileeeeee Bummmmm & co. Levati su face bez identiteta i u vječitoj potrazi za njim. Vrlo su podložni svim vrstama uticaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Levate smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Beču (uglavnom samo zato da bi po povratku u naš grad mogli pričati o tome), ali i na koncertima narodnjaka i, normalno Bum Cile bum..., kako negdje u prikrajku oduševljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu "božanskih tonova". Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka, dok su se šupaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moć. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblačiti i patili su od "marke", bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehničkim uređajima. Prirodno stanište ove, levatske
Izvor:FB
