„ Pobogu, previše si fina prema svojoj majci”, rekla je moja prijateljica Julija nakon što sam spustila slušalicu.
Iako su izgovorene prije 20. godina, još uvijek čujem njene riječi kako mi odzvanjaju u glavi.
Čula je razgovor koji sam vodila sa mamom putem velikog, crnog starinskog telefona sa brojevima na okretanje u njenoj kuhinji, gde je ona pripremala svoje čuveno grčko jelo od paradajza punjenog rižom. Julia je imala kćerku, samo godinu dana stariju od mene.
„Išla sam mnogo puta na razgovore sa psihologom nakon što bi me moja kćerka nagrdila zbog mojih grešaka !“ Julija se požalila. „Nije normalno biti tako fin prema majci!“
Julija nije bila prva koja je prokomentarisala moju dobrotu. Kada sam prvi put otišla u inostranstvo, u Atinu, na razmjenu studenata sa 16 godina, moja grčka porodica imala je sličnu kritiku.
U roku od nekoliko sedmica od mog dolaska, Elsa, moja mlađa grčka „ sestra”, obratila mi se i ogorčeno rekla: „Prestani! Ne možeš ići okolo, smijati se i pozdravljati svakoga koga sretneš na ulici. Pomisliće da si luda! “
U to vrijeme, pripisivala sam svoju ljubaznost tome što sam bila iz Kalifornije. Počela sam da preispitujem „normalnost“ svoje dobrote tek kada su me ljudi počeli moliti da prestanem govoriti „hvala“ na sve. Elsa mi je rekla da je to iritantno, a moja starija grčka sestra je dodala: „Ne moraš stalno da se zahvaljuješ, posebno za svaki obrok. Normalno je da moja mama kuha; ne moraš da govoriš „ hvala “ zbog toga! “
Tri decenije kasnije, i dalje se nisam odvikla od toga da kažem „hvala“ svako malo. I tek sam nedavno počela da uviđam da prekomjerna ljubaznost ne samo da može biti dosadna, već i pogubna.
Da, tako je. Pogubna.
Prije nekoliko sedmica, slučajno sam naišla na snimak na Youtube-u dr. Gabora Mejta, autora knjige Kad tijelo kaže ne, i osjetila sam kako mi se krv ledi dok sam ga slušala. U ovom razgovoru, upućenom radionici za njegovatelje, Mejt je govorio o poveznici između hronične bolesti i određenih obrazaca ponašanja.
Imao je moju punu pažnju, jer ne samo da sam bila potpuni njegovatelj svoje prijateljice Julije, već mi je prije skoro godinu dana dijagnostikovan rak štitne žlijezde, te sam provela godine oporavljajući se od Guillaine-Barre-ovog sindroma, autoimune bolesti, koju sam dobila u 25. Godini.
Mejt tvrdi da ljudi koji imaju hroničnu bolest bilo koje vrste – počev od raka, multiple skleroze (MS), reumatskog artritisa ili zapaljenske bolesti crijeva – često odgovaraju određenim profilima ličnosti. Ti profili ličnosti uključuju posvećivanje mnogo više pažnje potrebama drugih nego svojim potrebama; oni su preokupirani poslom ili ulogom njegovatelja, umjesto da se brinu o sebi; I oni suzbijaju takozvane negativne emocije, kao što su tuga i bijes.
U stvari, oni se trude da te emocije ne priznaju čak ni sebi. I, zapravo, imaju tendenciju da misle da su odgovorni za to kako se drugi ljudi osjećaju i boje se da ne razočaraju one koji su im bitni.
Donekle me je sramota što u ovom „zrelom“ dobu shvatam da se još uvijek neprestano borim sa ovim demonom – plašeći se da ne razočaram druge i osjećajući se odgovornom za to kako se oni osjećaju. U stvari, najstresniji dio prošle godine bila je moja zabrinutost zbog strahova mojih najmilijih i nevolja koje sam im prouzrokovala kada sam se odlučila za nekonvencionalno liječenje raka štitnjače.
Ovo nije bila mala stvar za mene, s obzirom na to da je moja mama radila kao medicinska sestra i imala uvjerenje da je odustajanje od operacije jednako smrtnoj kazni.
Toliko mnogo ljudi govori o strahovima koje osjećaju kada im velika riječ na slovo R uđe u život. Ali, dok razmišljam o protekloj godini, shvatam da nisam imala vremena za sopstveni strah, jer sam bila previše okupirana brineći se za druge. Ili sam mu nesvjesno uskratila postojanje, kao dio životnog obrazca zaboravljanja na mnoge moje potrebe i želje, ili umanjivanja istih kako ne bih drugima predstavljala „smetnju“.
„Emocionalni obrazci koje učimo kao mala djeca“, kaže Mejt, „žive i dalje u ćelijama našeg uma i vraćaju nam se kada odrastemo.“ A obrazac koji karakteriše hronične bolesnike je ogroman osjećaj odgovornosti i zapostavljanja sebe.
U prethodno pomenutoj knjizi, Mejt primjećuje da je ekstremno suzbijanje bijesa bilo najučestalija karakteristika u studiji pacijenata sa rakom dojke u okviru britanske studije iz 1974. godine.
Druga studija od Psychology Today izvještava da su „Izuzetno niski nivoi bijesa zabilježeni u brojnim studijama pacijenata oboljelih od raka. Tako niski rezultati sugerišu potiskivanje ili suzbijanje bijesa. Postoje dokazi koji pokazuju da potisnuti bijes može biti pokretač raka, a takođe i faktor u njegovom napredovanju nakon dijagnoze. “
Ali zapostavljanje sebe nije urođeno. To je naučeni stil suočavanja.
Dojenčad automatski nauče potiskivati bol i stres kad osjete majčinu zabrinutost. Upoređujem to sa šifrom uzbune koja se uključuje u programu preživljanja malog djeteta, upozoravajući dijete na mogućnost preopterećenja majke što bi moglo izazvati napad ili odbijanje. Ali ono što počinje kao odgovor na suočavanje novorođenčeta ili djeteta postaje izvor bolesti kod odrasle osobe.
Razmišljajući o svom slučaju, mogu samo da pretpostavim da se određena šifra uzbune dogodila u mom sistemu i sistemu moje sestre bliznakinje u ranom djetinjstvu kada nas je naša biološka majka dala na usvajanje. Očigledno nas je zadržala pet mjeseci, a zatim smo ostavljeni u domu dok nismo usvojeni sa 11 mjeseci.
Da li su ove okolnosti u ranom djetinjstvu podstakle ovu pretjeranu ljubaznost i ugođanje ljudima da se formira kao strategija suočavanja? Iako je uticaj te prve godine života nepoznat, ono što znam je da smo sestra i ja odrastale u okolnostima, poput mnogih drugih ljudi, gdje bijes nije bio dozvoljen.
Bijes je bio povlastica roditelja (u čemu je moj otac vodio), a ne pravo poslušnih, dragih djevojčica. I tako smo pribjegle jedinom drugom naizgled dostupnom mehanizmu suočavanja: internalizaciji.
Ali naravno, postoje i drugi faktori koji stavljaju žene u submisivni položaj, promovišući internalizaciju, poput kulturnih očekivanja da žene uvijek trebaju biti prijatne i orijentisane prema drugima, a ne prema sebi. U razgovoru sa njegovateljima, Mejt spominje neke smrtovnice koje predstavljaju vrijednosti koje poštujemo u našem društvu, a koje doprinose samopotiskivanju. U jednoj smrtovnici, suprug 55-godišnje žene, koja je umrla od raka, hvali je pišući:
„Ona se u čitavom njenom životu nikada nije posvađala s nekim. Najgore što je mogla reći za nekoga jeste da je taj neko bezveze. Nije imala ego; stapala se sa okruženjem na neprimjetan način “.
Stapala se sa okruženjem? Možda bi i danas bila živa da je mogla da kaže „Je * i se“ umjesto „bezveze“! Primjećujući da je potiskivanje bijesa veliki faktor rizika jer potiskuje imuni sistem, Mejt kaže: „Zabrinut sam za zaista dobre ljude!“
Zapravo, u svojoj knjizi razrađuje profil onih kojima je dijagnostikovana ALS ili Lou Gehrigova bolest i primjećuje da je dominantna osobina – bez izuzetka – izuzetna ljubaznost i potiskivanje osjećanja.
Postoji mnogo dokaza da način na koji se nosimo sa bijesom presudno utiče na naše zdravlje. Mejt navodi jednu studiju urađenu prije više od 10 godina koja je obuhvatila 1.700 žena tokom desetogodišnjeg perioda. One koje su bili nesrećno udate i potiskivale svoja osjećanja imale su četiri puta veću vjerovatnoću da umru od onih koje su izražavale svoja osjećanja.
Voljela bih da mi je neko u mnogo ranijim godinama rekao da uloga „dobre djevojke“ može narušiti moje zdravlje. I pod „dobro“ mislim na ono što je društvo, tokom toliko generacija, očekivalo da žena bude – uljudna i fina, prijatna i saglasna.
Iako smo postigli napredak u pogledu priznavanja da žene imaju potrebe izvan zadatih uloga majki, supruga i pomoćnica, kao što je otkrio pokret #MeToo, potreban je veliki napredak u pogledu da ženama bude dozvoljeno da govore šta žele i da se osjećaju sigurno u postavljanju granica.
Trebalo bi biti šire poznato da su prevelika identifikacija sa dužnošću, ulogom i odgovornošću glavni faktori rizika za bolest. Možda je vrijeme da se zapitamo zašto toliko mnogo žena ima dijagnozu autoimunih bolesti. Na primer, žene danas imaju tri do četiri puta veće šanse od muškaraca da obole od multiple skleroze.
Mejt sugeriše da je ovo povezano sa sve većim stresom sa kojim se suočavaju žene od kojih se i dalje očekuje da ispune svoju tipičnu ulogu primaoca stresa u porodici, kao i njihove dodatne uloge na radnom mjestu, uprkos propadanju mreža podrške i zajednice. Pritisak na ispunjavanje svih uloga sa kojim se žene suočavaju mogao bi se sažeti u BIC-ovom oglasu iz 2015. godine koji glasi:
Izgledaj kao djevojka
Ponašaj se kao dama
Razmišljaj kao muškarac
Radi kao šef
Srećom, oglas je povučen zbog ogorčenja koje je proizveo ovaj seksistički marketing.
Povrh ovog pritiska, žene su još uvijek uveliko obučene da ne izražavaju svoje „negativne“ emocije. Ipak, kao što Mejt ističe, „Uloga emocija je da spriječi ono što je opasno ili nezdravo i dozvoli ono što je korisno i ljekovito. Dakle, imamo bijes i odbojnost, a imamo i ljubav i privlačnost “.
Možda je vrijeme za upozorenje glavnog hirurga koje kaže: Prekomjerna ljubaznost je opasna za Vaše zdravlje.
Dok sam ja čitala Mejtovu knjigu, pristupila sam dijelu bijesa, kao i tuzi, koji su tako uredno bili zakopani Bog zna koliko dugo vremena. Knjiga mi je izazvala egzistencijalnu krizu: gdje počinje prava ja, a gdje društvena maska završava?
Takođe me je natjerala da se zapitam da li bih dobila rak štitne žlijezde da mi je ljekar u 25. godini mogao reći da potiskivanje bijesa uništava moj imunološki sistem. Možda bih pokušala da izrazim – ili bar da ne sakrijem – duboku izdaju koju sam osjećala prema životu jer me zaustavio u mojim najboljim godinama.
Možda bih bila ohrabrena da vičem Bogu / svemiru ono što sam osjećala: „Kako si mogao da dozvoliš da mi se to dogodi tako rano? Zar nisi znalo da planiram da spasim svijet? Da doprinesem miru i pravdi i međukulturnom razumjevanju? “
U stvari, bila sam „dobra“ djevojka: odabrala sam služenje svijetu, umjesto da služim sebi. Potisnula sam svoje interesovanje za pisanje i književnost, smatrajući da međunarodni odnosi imaju više potencijala za spas svijeta. (Izvinite na mom neznanju, Elephant Journal!)
Voljela bih da sam znala sa 19. godina, kada me je oko kuhinjskog stola mog univerzitetskog stana ganjao čovjek tri puta stariji od mene, da bijes i imuni sistem imaju istu svrhu: da zaštite granice. Imuni sistem napada strane čestice, dok ljutnja sprječava napade drugih ljudi. Vjerujući u zastarjeli program preživljavanja, tada sam još uvijek pokušavala da nađem pristojan način da ovog čovjeka izbacim iz kuće.
Sada pomnožite taj scenario nekoliko desetina puta tokom mog života, I onda ćete možda dobiti veoma potisnut imunološki sistem. Naročito u svjetlu činjenice da suzbijanje odgovora na napad na Vaše granice uzrokuje psihički stres.
Zahvaljući Mejtovoj knjizi, uvela sam neke promjene u režim mog liječenja, koje uključuju:
- Žaljenje prijateljima bez srama.
2. Kupnju megafona i svađanje sa Bogom.
3. Govoriti „ Je *I se” kad god to poželim.
4. Apsolutno, ni pod kojim razlogom, ne stapati se sa okruženjem.
Naravno, nisam zaboravila je *enu listu zahvalnosti. Zato što sam dobra djevojka.
izvor:lolamagazin.com
